U europskim restoranima najviše reputacije večera za dvoje trenutno tipično košta između 800 i 1200 eura, pod uvjetom da ne naručujete osobito skupa vina. U pariškom Plenitudeu večeru smo platili oko 1200 eura, u Azurmendiju kraj Bilbaa oko 900 eura, a u Mugaritzu iznad San Sebastiana oko 800 eura. Pariz, naravno, mora biti skuplji od Baskije i Katalonije, kao i od većeg dijela Italije. London i Kopenhagen cijenama su slični Parizu.
Jako je važno naglasiti da gastronomski restorani, koji menije naplaćuju između 220 i 400 eura, zapravo ne zarađuju mnogo na tim cijenama jer su troškovi visoke kuhinje zaista strahovito visoki: čine ih sastojci, često ekscentričan broj zaposlenih, troškovi razvojnih laboratorija, prostor ali i marketing. Stoga mnogi restorani visoke kuhinje, od elBullija do Nome, povremeno posluju s gubitkom, što može dovesti do zatvaranja restorana. No, sa stanovišta 99 posto gostiju, tisuću eura uvijek je ozbiljan novac. Stoga je logično postaviti pitanje vrijedi li potrošiti tisuću eura na jednu večeru? Mislimo da u barem pet slučajeva vrijedi.
Prvo, svi oni koji se profesionalno bave restoranima, od chefova i restoratera, preko sommeliera i distributera vina i hrane do gastro novinara i ambicioznijih hotelijera, večere od tisuću eura moraju tretirati kao nužnu investiciju u svoj posao. Ako u vrhunskim restoranima ne doživite iskustvo gosta koji normalno plaća svoj račun, vi zapravo ne znate kakvi su to restorani. A ako ne posjećujete vodeće svjetske restorane, ne znate što se zapravo događa u profesiji kojom se bavite.
Dakle, svaki profesionalac iz ugostiteljske i hotelske industrije kojeg zaista zanima gastronomija i koji može povremeno plaćati visoke račune, morao bi obilaziti vodeće europske i svjetske restorane, jer je to preduvjet daljnjeg profesionalnog napretka.
Drugo, tisuću eura za večeru dobra je investicija za ljude koji zaista iskreno uživaju u okusima. Ti pravi gurmani/gastronomi amateri bazna su publika restorana visoke kuhinje. Oni putuju svijetom jeftinim letovima i često spavaju u osrednjim hotelima samo da bi mogli platiti račun u nekom važnom restoranu s tri zvjezdice.
Treće, gosti koji žele doživjeti novo, senzacionalno i jedinstveno iskustvo također su zahvalna publika za restorane visoke kuhinje. Neki su ljudi spremni potrošiti po par sttotina eura za jednu ulaznicu za premijeru u bečkoj ili berlinskoj operi, dok drugi žele potrošiti par stotina eura za jedan meni u restoranu s tri zvjezdice; ovi drugi nisu manje vrijedni. Poanta je u potrazi za autentičnim iskustvom. Autentično iskustvo i snažan doživljaj već su neko vrijeme mantre modernog globalnog turizma, pa tako i gastroturizma.
Četvrto, u velikim se restoranima proslavljaju važni događaji: godišnjica veze ili braka, poslovni uspjeh, okrugli rođendan. Mnogi gosti štede cijele godine da bi si u povodu nekog takvog događaja omogućili večeru u restoranu s tri zvjezdice. Gosti ovdje moraju biti pažljivi u izboru restorana, jer neki modernistički restorani ne funkcioniraju u takvom kontekstu.
I peto, velik dio publike najboljih europskih i svjetskih restorana čine gosti koji su toliko bogati da im je tisuću eura vrlo mali novac. Takvi gosti troše više tisuća ili desetke tisuća eura, što je super za restoranski budžet ali ih chefovi uglavnom ne vole. Prije desetak godina u lobiju bečkog Coburga vidjeli smo dvije Ruskinje koje su se polijevale Dom Perignonom i zatim ga pile iz boce. Naravno da ultrabogati gosti uglavnom nisu nepristojni i gastronomski nepismeni, ali oni nisu društvena grupa kojoj se moderna visoka kuhinja obraća, kao što je to bilo u Caremeovo i Escoffierovo vrijeme.
U svakom slučaju, ako vas zaista zanima gastronomija i ako možete platiti visoki račun a da si ne ugrozite normalan život, tisuću eura za večeru za dvoje pod određenim uvjetima može biti dobra investiciju.
