Jesti na barovima na Boqueriji jedan je od važnijih društvenih rituala u Barceloni. Gladni prvo prošetate među štandovima, možda pojedete koju kamenicu i onda se pokušate ugurati za visoke metalne stolce na pultovima iza kojih se puši i cvrči kao u Bangkoku.
Rame uz rame, uz jutarnje ručkove i marende guraju se stalni gosti, prodavači s Boquerije, koreanski klinci s golemim bijelim slušalicama, studenti s barcelonskih fakulteta i turisti bespomoćni pred tablama ispisanima na katalonskom, koje im u kaosu ručka na Boqueriji nema tko prevoditi. Na toj sceni koja se smireno ali uporno opire globalizaciji, Pinotxo bar od 1952. ponosno drži kultno mjesto.
Pinotxo je jedno od onih sve malobrojnijih mjesta u Europi prema kojima ne trebate biti podozrivi zato što ih ističu svi turistički vodiči. Kad ste u Barceloni, odite kod njih. Pinotxo je prava, tvrda obiteljska marendarnica na tržnici u kojoj i danas, već debelo u 90-tima glavnu riječ na šanku predsjedava čovjek koji ju je stvarao.
Kad smo u četvrtak oko podneva sjeli za vitrinu punu kroketa, kozica i kamenica, Juanito je već bio u punom sjaju. U mirovinu je po zakonu trebao otići još 1998, baš kad je nova generacija obitelji Asin preuzimala Pinotxo.
Pinotxo je na katalonskom Pinokio. Bar je tako nazvao Juanito, po svom psu, kojemu je pak dao ime oduševljen Disneyevim crtićem. I danas iznad Pinotxovog šanka stoje Disneyevi crteži Geppetta, cvrčka, Mangiafuoca i ostalih likova iz crtića. Na jednom točioniku za pivo je Pinokieva lutka, drugi ima dugi nos, kao Pinokio.
Prva kuharica u Pinotxu bila je Juanitova majka. Posao je preuzela njena kćer Maria. Gospođu Mariu naslijedio je njen sin, Albert Asin Bayen, ali s drugim sinom nije imala sreće. Jordi Asin Bayen odbijao je pomisao da bi se bavio kuhanjem. Povremeno je radio u Pinotxu, ali trebalo je proći dosta godina da se pridruži obitelji.
Baš kad je Jordi u svojoj 54. godini prelamao hoće li ostati raditi s bratom u Pinotxu, Juanito se spremao u mirovinu. I evo, još su tu, obojica. Jordi već sijed, u crnom hoodieju i tetovažama, njegov zgodni sin Didac nagnut nad kobasice na roštilju, supruga na kratkoj pauzi, kojoj stvaramo mjesta na kraju šanka da na brzinu pojede tanjur rovellona, gljiva rujnica upravo u punoj sezoni, i Juanito, koji pun energije ozareno raznosi tanjure, toči Urquell Pilsnere i dovikuje interne fore gostima i prolaznicima koji ga znaju cijeli život.
Ova slika Pinotxa, u kojoj smo uživali dok su nam stizali tanjuri dimljenih srdela, malih lignjica s bijelim grahom, Pinotxovog poznatog začinjenog slanutka i rovellona, možda bi bila drugačija da je na njoj Albert Asin Bayen.
Da Albert prije osam godina nije iznenada umro, njegov brat Jordi možda ne bi preuzeo Pinotxo. Didac možda ne bi pekao kobasice i rombove na roštilju, ali dvije stvari su dosta sigurne. Pinotxo bi bio isti, dosljedna obiteljska marendarnica koja, bilo turista ili ne kao danas, svaki dan na Boqueriji kuha s onim što ribari ulove i sa sezonskom robom. I Juanito bi dominirao za šankom.
