Danas se u Belom Manastiru održava sjednica Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Slavoniju. Dio je to Vladina projekta revitalizacije Slavonije, koji se zasad svodi na pokušaj stvaranja pozitivnih PR učinaka i na najavljivanje golemih i skupih projekata koji su još predaleko od ostvarenja.
Svejedno, dobro je što Plenkovićeva Vlada zasjeda u Baranji, jer je to, ako ništa drugo, povod da se govori o ovoj maloj i lijepoj subregiji koja bi mogla odigrati stratešku ulogu u hrvatskoj turističkoj industriji, i to kroz dva prirodno povezana obrasca koji se ne moraju istodobno odvijati.
Prvi model baranjskog doprinosa obuhvaća proizvodnju vrhunskih prehrambenih proizvoda. Baranja već sada proizvodi vrlo dobru do odličnu suhomesnatu robu i sireve.
U skoroj perspektivi, kroz razvoj uzgoja genetski verificiranih crnih slavonskih svinja, Baranja će biti kadra proizvoditi neke od najboljih kobasica, kulena i slanina koji su se ikada mogli kušati u Hrvatskoj.
Nadalje, Baranja može proizvesti puno vrhunskog mesa, uključujući i govedinu od mesnih pasmina (koje se zasad hrane za izvoz); Baranja ima potencijal da proizvodi GMO free meso, što može biti vażna tržišna dodana vrijednost.
Naposljetku, Baranja je jedno od najvažnijih hrvatskih vinorodnih područja, s bezbroj međunarodnih priznanja za pojedine svoje etikete. Beljski Merlot prvo je hrvatsko crno vino koje je osvojilo šampionski trofej na Decanterovim Svjetskim nagradama.
E sada, sve ovo što dolazi iz Baranje, i vino, i sir, i svježe meso, i kuleni, kao i male serije proizvoda od voća i povrća iz OPG-ova, naprosto bi se morale ugraditi u kičmu hrvatske turističke ponude.
Hrvatska je mala zemlja, i kad strani gost na moru traži lokalnu delikatesu i lokalno vino, to ne mora biti mikrolokalno vino i mikrolokalna hrana.
Jasno je da će u Istri uvijek prevladavati malvazija, a u Dalmaciji pošip. Nema, međutim, nikakvog razumnog razloga da na vinske karte velikih hotela ne uđe puno više graševine nego dosad (naravno, slavonske i baranjske, a ne kosovske).
Nadalje, nema nikakvog dobrog razloga da u redoviti asortiman mesa u hotelskim lancima ne uđe puno više svinjetine i govedine iz istočne Hrvatske umjesto iz uvoza. O kulenima i siru da ne govorimo.
Baranja bi u svakoj razumnoj, nacionalno inkluzivnoj i održivoj projekciji hrvatske turističke politike, morala postati jedna od ključnih logističkih točaka, koju treba baš jako gastronomski brendirati.
Drugi, izravni model turističke eksploatacije baranjske, potencijalno izvanredne vinske i prehrambene industrije, jest razvoj turizma u samoj Baranji.
Primjer postoji. Riječ je o susjednom Villányu, s bezbroj restorana, malih i većih hotela, vinskih kušaonica i sjajno uređenih podruma. Da bi Baranja postala Villany, potrebno je izgraditi infrastrukturu, privući pozornost najšire, ne samo hrvatske javnosti, te sustavno promovirati sve sadašnje baranjske adute. Riječ je o kompliciranoj operaciji koja, međutim, nije neprovediva, o čemu govori i procvat Villánya, ali i neki hrvatski primjeri.
