U prvih desetak dana ove godine jeli smo u dva nova zagrebačka restorana koji obećavaju. Riječ je o A Postu, vjerojatno najmodernije uređenom lokalu u centru Zagreba, i gastropizzeriji Plavo sunce u Gračanima.
Ni u A Postu, koji također peče vrlo dobru pizzu, ni u Plavom suncu nismo mogli popiti pivo, oba mjesta drže samo industrijska piva, i to ona najbezokusnija. Baš kao da smo u 1979. a ne u 2019. godini.
Ugostiteljski odnos prema pivu često je uvjetovan s dvije činjenice. Prvo, mnogi restorateri i danas ne znaju skoro ništa o pivu, kao ni mnogi chefovi (što je posebno nevjerojatno jer je pivo sastavni dio gastronomije). Drugo, restorani, hoteli i barovi spremni su za stanoviti novac prihvatiti uvjete koje im nameću velike korporacijske pivovare. Ti uvjeti često isključuju posluživanje bilo kojeg piva izvan portfolija korporacije koja surađuje s lokalom, lancem restorana, ili hotelskom grupacijom, što dovodi do apsurdne situacije da neki od najboljih hotela u Hrvatskoj drže neka od najgorih piva u Hrvatskoj, i zapravo ne pružaju gostima ni minimalni izbor.
Koliko god se ta korporacijska opcija vlasnicima restorana, barova i hotela može činiti financijski privlačnom, ona im dugoročno šteti, jer antagonizira goste koji žele popiti pravo pivo Da ne govorimo o ozbiljnom narušavanju ugleda pojedinog lokala među zahtjevnijim gostima.
Uostalom, svjetske su brojke neumoljive. Tri najprodavanija američka piva, Bud Light, Miller Lite i Budweiser u zadnjih su nekoliko godina u Sjedinjenim Državama padali po pet do šest posto. Istodobno, broj craft pivovara u Sjedinjenim Država narastao je na oko sedam tisuća!
Dakle, sasvim je jasno da sve više ljudi želi piti craft, a sve manje korporacijska piva. Mlađa publika inzistira na craftu, a odbija korporacijska, uglavnom bezokusna piva. Ne postoji, očigledno je, ni jedan stvarni strateški poslovni razlog da se veliki segment hrvatske restoranske i hotelske industrije i dalje drži isključivo korporacijskih piva, jer je sasvim nesporno da potrošači žele pivo s karakterom.
Gastronomski gledajući, korporacijska piva uglavnom nemaju nikakvu vrijednost. Ona su tek osvježavajuća pića s kojima je besmisleno slagati bilo kakvu specifičnu hranu. Craft piva, s druge strane, imaju iznimnu vrijednost u tradicionalnom kulinarstvu i u fine diningu, jer njihov golemi raspon okusa, tekstura i postotka alkohola omogućuje milijune raznih kombinacija. Gorke IPA-e idealnu su, primjerice, za školjke, osobito kamenice, jači lageri za pizzu i laganiji roštilj, a ozbiljna tamna piva i jaki golden ale poput Duvela, sjajno se slažu s crvenim mesom.
U krajnjoj liniji, o dobrom funkcioniraju craft piva u restoranskoj industriji najbolje svjedoči lista restorana koji su unatrag nekoliko godina uveli craftove, pa im sada ne pada napamet da ih izbacuju iz ponude. Riječ je o Pelegriniju, Noelu, San Roccu, Plavom podrumu, Vinodolu, Le Bistrou, Zinfandelu, Malom baru, Taču, Batelini….dakle o nekima od najviše plasiranih restorana u godišnjem izboru Kulta Plave Kamenice, kao i o nekima od najpopularnijih hrvatskih i zagrebačkih restorana.
Potpuno je sigurno da za godinu ili dvije niti jedan profesionalni restoran s ozbiljnijim ambicijama neće moći sastaviti listu pića bez pokojeg crafta, jer bi to bilo jednako kao da ne drži ni jedno pjenušavo vino, ili kao da ne drži whisky.
Craft je, naime, postao kategorija pića za sebevkoju ne treba miješati s industrijskim pivom. Stoga bi bilo razumno, i susretljivo prema potrošačima, da oni restorani i hotelske kuće koji još ne drže craftove, što prije razmisle o tome koja će brendove nabaviti. Izbor je, srećom, iz dana u dan sve veći, budući da se Hrvatska pretvara u regionalno središte pivske craft scene.
