Jedan ugledni domaći distributer alkoholnih pića ovih je dana, za blagdane, uvezao kolekciju plemenitih armagnaca, uključujući neke starije od sto godina koji su, prirodno, jako skupi. Čovjek se šokirao kad je vidio da mu je državna birokracija poslala deklaracije s natpisom rakija od vina.
[adsense_content_v2]
Onda se sjetio kako su ga lani posjetili nadležni inspektori, pa su ga upozorili da svi konjaci, armagnaci i niz drugih jakih alkoholnih pića po hrvatskom zakonu moraju nositi oznaku rakija, a tek zatim oznaku specifičnog porijekla kao što su Cognac ili Armagnac.
Za distributere, promotore i miksologe radi se o golemom komunikacijskom problemu. Rakija je u Hrvatskoj, bila dobra ili loša, sinonim za jeftina pića. Pogledajte cijene rakija u kafićima i restoranima kad se jednom ponovo otvore. Kako bilo kome prodati “rakiju” koja košta 500, 1000 ili 1500 kuna, kad je cijela Hrvatska navikla na rakije koje koštaju između 10 i 30 kuna po točenju, odnosno 50 do 100 kuna po boci? Vrlo teško.
O čemu se ovdje zapravo radi? Pravilnik o jakim alkoholnim pićima koji je Ministarstvo poljoprivrede donijelo 2009. godine, vinske destilate jače od 37,5 posto alkohola zaista definira kao rakije od vina. Što znači da, načelno govoreći, Republika Hrvatska neka od najboljih pića na svijetu definira kao rakije, što opet govori o uobičajenoj kompetentnosti Ministarstva poljoprivrede. No, Pravilnik ostavlja mogućnost drukčijeg označavanja, pa tako i drukčijeg deklariranja.
Pravilnik poznaje termin weinbrand ili brandy kao dopuštene oznake, i detaljno opisuje takvo piće koje među ostalim mora odležavati u hrastovim bačvama, što je esencijalna značajka konjaka i armagnaca. Dakle, osoba koja je odlučila da se sto i nešto godina stari armagnac u Hrvatskoj mora zvati rakija ili je zlonamjerna, ili ne poznaje pravilnike koje primjenjuje (ovo drugo je vjerojatnije).
Na službenoj deklaraciji konjaka i armagnaca može naprosto pisati vinski brandy. Konjak i armagnac se, uostalom, i na engleskom često nazivaju brandy. No, takvu inače normalnu razinu praktičnosti i zdravog razuma od većine hrvatskih državnih službi uistinu ne treba očekivati.
