Jedna od mnogo dobrih stvari koje New York nudi sretnicima koji se u nekom trenutku svog života tamo zateknu, pa makar na par tjedana kao što je prije dvije godine bio slučaj sa mnom i mojom tek vjenčanom suprugom, svakako su razne turističke ture. Tako postoji, na primjer, ona ‘up town’ tura busom, pa onda ‘down town’ povijesna tura, helikopterska, ona za alkoholičare tijekom koje se obilaze velike pivovare i male radionice piva, te biciklistička.
‘Sex&Grad’ tura jako je popularna među fanovima istoimene serije, a ljubitelji okultnog rado uplaćuju one obilaske koji se nešto malo iza pola noći upuštaju u potragu za duhovima i vampirima diljem New Yorka. Postoje, nadalje, turistički obilasci koji ljude vode po šoping centrima i pokazuju im gdje mogu ostvariti najbolje popuste, a čak i onaj gospodin po kojemu je napravljen lik Kramera iz Seinfelda – pravi Kramer – ima neki svoj, vjerojatno sasvim lud i nepouzdan, obilazak grada.
Jedna od boljih je svakako ona u kojoj vas vode po mjestima na kojima su snimane neke legendarne filmske scene ili serije, a koju smo kao neku vrstu kompromisa uplatili moja supruga i ja. Ona je, naime, željela ići na onu koja prati život Carrie Bradshaw, a ja bih – u tom slučaju – radije sjeo na autobus koji vozi natrag za Hrvatsku. Osobno sam bio više zainteresiran za neku gastronomsku turu koju sam pronašao na Internetu, a koja je, istina, za nešto malo više američkih zelembaća, obuhvaćala kušanje sve moguće njujorške hrane; od onih hot-dogova s malih prikolica kraj ceste, preko njihovih tipičnih bagela i kamenica na koje su veoma ponosni, pa sve do svjetski poznatog nedjeljnog bruncha u Waldorf Astoriji, ručka u restoranu Nobu, večera u Ciprianiju, te još nekih drugih tako šminkerskih i svjetski poznatih mjesta.
“Win-win situacija!”, rekli bi Ameri, pa sam se i ja poslužio tom krilaticom nagovarajući suprugu na ovu kompromisnu turu, a ona je uz nešto malo manje oduševljenja, eto, ipak pristala. Tura koju smo odabrali obuhvaćala je lokacije raznih filmova i serija, a imala je i jednu stanicu ispred stana ranije spomenute poznate kolumnistice, zbog čega je uostalom moja supruga na to i pristala. Ja sam, pak, na tu nagodbu pristao jer je u cijenu bio uključen i lagani ručak koji se trebao održati na nekom poznatom filmskom mjestu, ali koje nam prethodno nisu željeli otkriti. (Ponadao sam se da je riječ o onom restoranu gdje se Tony Soprano gozbio kada bi se iz New Jerseya prebacio u New York, ali istovremeno sam se pribojavao da će biti 50 tvrdo kuhanih jaja koje je pojeo Paul Newman u ‘Cool Hand Luke’ kada su ga nakon jedne p’janske noći iz NYC-a prebacili u floridski zatvor…)
Elem, vodič nam je bio neki genijalni žgoljavi Njujorčanin koji se inače i sam pokušava probiti kao glumac, te nastupa u par ‘off Broadway’ predstava i po nekim underground klubovima kao stand up komičar. Nije, istina, nešto pretjerano uspješan u te dvije karijere, pa se mora baviti i ovim turističkim turama, ali za ovo je – shvatili smo svi vrlo brzo – rođen. Vrhunski je upućen u filmove i njegov humor u našem je busu došao do izražaja mnogo više nego po tim podrumskim komičarskim klubovima, a u koje – kako i sam tvrdi – ne zalazi baš previše ljudi. “Klub u kojemu nastupam se prije zvao “G-točka””, kaže nam između mjesta gdje su Tom Hanks i Meg Ryan trebali imati svoj prvi spoj u filmu ‘You’ve Got Mail’ i onog kafića u kojemu su ‘Prijatelji’ besposličarili,”ali kako ga niti jedan muškarac nije mogao naći, morali smo promijeniti naziv!” Posjećenost im se, na njegovu žalost, ni s novim imenom kluba nije poboljšala, ali nama je svakako bilo drago da je uslijed tog debakla morao zadržati i ovaj posao.
Tijekom ture obišli smo, dakle, taj Carrien stan u koji se, bezbeli, nije moglo ući jer je unutrašnjost snimana zapravo u studiju u LA-u, kao uostalom većina interijera koje gledamo na velikim kino platnima i malim televizijskim ekranima. Osim tog stana kroz koji je u seriji prošlo više muškaraca nego kroz Grand Central Station, ali i mnoga druga znamenita mjesta od kojih bih posebno izdvojio onu Woody Allenovu klupicu ispod Queensboro Bridgea, hotel Plaza u kojem je sniman drugi nastavak ‘Sam u kući’ i u kojemu je mali Kevin tijekom snimanja zaista i boravio, posjetili smo i mnoga upečatljiva mjesta iz filma ‘Ljudi u crnom’.
“Koliko je droge konzumirao Charlie Sheen prije dvije godine?”, pita nas vodič u Central Parku na mjestu gdje je taj glumac nokautirao Gordona Gekka u filmu ‘Wall Street’, “Dovoljno da uništi Dva i pol muškarca!” Kada se po prvi put nitko nije nasmijao, pojasnio je: “Mislim na onu seriju!” Reakcija je i tada, jebi ga, izostala – ne može mu baš svaka fora uspjeti – ali barem nas nije gnjavio s vicevima o Chuck Norrisu.
Ali ‘Al’ Yeganeh
Našu pozornost je, međutim, tada zaokupio impozantni Trumpov toranj kraj kojega smo prolazili. Ovdje je veoma važno napomenuti kako sam u New Yorku bio dok je, nota bene, Trumpova izborna pobjeda još uvijek bila samo šala, pa smo se svi pred njegovim tornjem, gdje sniman i ‘Đavolji odvjetnik’ s Al Pacinom i ‘Otmica tornja’ s Benom Stillerom (ispričavam se što sam ih spomenuo u istoj rečenici), dobro nasmijali na viceve o tome kako će u kampanji koristiti slogan; “Orange is the new black”. Pri čemu je on, jasno, narančasta, Obama, eto, crna. Ili, štajaznam, kako će kao predsjednik SAD-a uništiti njihovo ministarstvo obrazovanja i ustrojiti ga po modelu krajnje upitnog i ponekad komičnog ‘Trump Universitya’. Nakon izbora nikome, jasno vam je, ništa više nije smiješno…
Tom Cruise je, nadalje, The New York Timesu, čija se zgrada nazirala u daljini, rekao da je prije scijentologije mrzio ljude. Sada – primjećuje nas vodič duhovito – ljudi mrze njega. Katie Holmes pogotovo! Kraj Rockefellerovog nebodera razgovarali smo o NBC-jevim studijima koji su tamo smješteni i serijama koje su producirali, a svega pet ulica i dvije avenije dalje, što je zapravo jako blizu, čekalo nas je ono što me na ovoj turističkoj turi najviše radovalo – ručak na poznatoj filmskom ili, kao u ovom našem slučaju, serijskoj lokaciji.
Između Broadwaya i Osme avenije, na 55-oj ulici, nalazio se, naime, onaj Soup Nazi iz Seinfelda,koji se zapravo zove Soupman i u kojemu smo, slijedećii stroge upute vlasnika, ipak uspjeli naručiti dvije zbilja fenomenalne juhe. (Više o tome u nastavku priče. Nastavi čitati…)
Soup Nazi se u najmanje tri stvari razlikuje od onog Soup Nazija s kojim se Seinfeld dosta kvalitetno zajebavao. Kao prvo, prostor je dvostruko manji od onoga u seriji. Uopće se u njega ne može ući, pa ni onih pola metra kao u seriji. Stoji se vani i to, naravno, u poprilično dugom redu. Drugu razliku smo već spomenuli, ime. Soupman je tužio autore serije Jerryja Seinfelda i Larryja Davida, te su se za nepoznati iznos nagodili izvan suda. Seinfeld je navodno, ako je vjerovati Wikipediji a često nije, nekoliko tjedna nakon premijernog prikazivanja te epizode pojavio na mjestu zločina s velikom željom da pojede ukusnu juhu, ali kad ga je vlasnik prepoznao uzviknuo je onaj legendarni: “No soup for you!’ i počastio Seinfelda s još nekoliko sočnih psovki, tražeć isprikuzbog krivog prikazivanja i nanošenja štete poslovanju. Jerry mu se ironično ispričao, citiram, na tome što mu se red za juhu umjesto do kraja pločnikasada proteže preko tri ulice. I treće, gospodin koji je za sve to zaslužan – armenijski imigrant Ali “Al” Yeganeh – već godinama ne mora osobno stajati za pultom i ulijevati juhu u male kartonske zdjelice, već je to nama umjesto njega učinio netko od njegove vojske zaposlenika koja tamo vrijedno rinta svaki dan od jutra do sutra.
Postoji, usput budi rečeno, još nekoliko sitnijih razlika, poput toga da za kruh ne moraš preklinjati već ga dobiješ u sasvim zadovoljavajućim količinama, kao poklon dobiješ i neku voćku i čokoladicu, prodaju suvenire poput majica i šalica, a ni cijene im nisu pretjerane za njujorške standarde. Stroga pravila su, međutim, ista kao u seriji, te su precizno napisana i jasno istaknuta kraj fotografije vlasnika. Treba stati skroz lijevo u red, novac priremiti unaprijed i držati ga u ruci kod naručivanja, po mogućnosti novčanice sitnije od deset bucksa, znati što se naručuje, te se nakon narudžbe skloniti skroz udesno i u miru čekati da vas se prozove.
Juha je, također, baš kao što to u seriji bezrezervno tvrde, nevjerojatno ukusna. Ja sam jeo neku od paradajza, a supruga se nakon malo nećkanja koje joj osoblje i nije previše zamjerilo, odlučila za juhu od kozica. Osim toga što su iznimno ukusne, bolje od svih koje sam jeo u svim našim restoranima ali i kod nekih baka, veoma su i zasitne te je jedna takva juha u kombinaciji s kruhom, voćkom i čokoladicom gladnom čovjeku sasvim dovoljna za ručak. Koliko god mi je bio privlačan hot-dog s obližnjeg štanda, a na kojemu je po riječima našeg turističkog vodiča detektiv Sipowitz iz Njujorških plavaca svako jutro doručkovao prije smjene, nisam ga mogao pojesti. “Još dvije godine prije Seinfelda…”, otkrio nam je taj naš vodič dok smo srkali juhe,”Soupman je bio spomenut u jednom drugom poznatom filmu.” U Sleepless in Seattle, kod nas prevedenog kao Romansa u Seattleu. Tom Hanks spominje nekog čovjeka koji pravi najbolju juhu koju ćete ikada probati, a koji je istovremeno i najbezobrazniji čovjek u Americi.
Tu referencu, pojašnjava nam dalje, tada su primijetili i razumjeli samo Njujorčani koji su već bili upoznati s bijesnim Armencem, a sada mu, evo, cijeli svijet dolazi upravo zbog tog njegovog bezobrazluka. Soup Nazi je u doba moje posjete zarađivao – pazite molim vas ovu itekako dobro provjerenu cifru – 25.000 dočara na dan. Riječima: dvadesetpet tisuća! To je, izračunao sam, više od dvije tisuće prodanih porcija juhe na dan. Upravo zato mi je nevjerojatno zazvučala vijest od prije nekih godinu dana kako je Soupman zbog poreznog duga proglasio stečaj i zatvorio lokal u kojem sam, ispostavilo se, pojeo jednu od njegovih posljednjih juha. (Niti tih mojih 10 dolara ga, jebatga, nije uspjelo spasiti.)
Ukoliko se Seinfeld ikada odluči na comeback, pomislio sam tada, sigurno će prvu epizodu započeti upravo tamo – na zatvorenim vratima originalnog Soup Nazija u 55-oj ulici.
Redovi ispred Soupmana
Od ove godine, međutim, Soupmanov lanac kioska i restorana za juhe ima nove vlasnike. Neka velika korporacija u stečajnom je postupku otkupila je firmu za šest milijuna dolara, otplatila sve dugove i ponovno započela poslovanje. Pri tome su nakon više od 35 godina promijenili cijelu poslovnu filozofiju na kojoj se Soupman proslavio i zahvaljujući kojoj je postao jedna od najprepoznatljivijih televizijskih pojava na svijetu. Umjesto dosadašnjeg, malo karikiranog,ali u biti istinitog, ‘No soup for you’ biznis modela, njihov novi slogan i korporativni stav kojim žele vratiti uloženi novac je: ‘Soup for everybody!’
Otvorili su još mnogo novih poslovnica po cijeloj Americi, franšizama se razbacuju kao diskontnim rajčicama u španjolskom Buñolu, imaju besplatnu dostavu, juhe prodaju u supermarketima kao instant juhe kojima treba dodati samo malo vruće vode, fotografiju originalnog vlasnika zamijenili su onom glumca iz Seinfelda koji je tumačio njegov lik, a u posljednje vrijeme pokušavaju se ubaciti i na jedno novo tržište – u studentske menze.
Ali “Al” Yeganeh, ne moram to ni posebno isticati, poput mnogih obožavatelja njegovih juha, uključujući i mene, zasigurno nije sretan razvojnim putem kojim je njegova nekadašnja firma krenula, a koji će najvjerojatnije dovesti i do srozavanja kvalitete. Sramota je, složiti ćete se, već sada poprilična. Utjehu mu eventualno može pružiti hrpa novca koju je osobno zaštekao tijekom svih ovih godina stajanja nad štednjakom pazeći da mu juha ne zagori, izvansudskim nagađanjem sa Seinfeldom i, evo, neplaćanjem poreza. Ali nama ostalima koji smo imali tu sreću barem jedanput probati taj njegov specijalitet dok još uvijek nije bio dostupan baš svima i svugdje – utjehe nema. Ostaje samo sjećanje na tu fenomenalnu juhu, koja nas nije samo nahranila za vrijeme obilaska najboljeg grada na svijetu, već nas je barem na trenutak učinila i dijelom popularne kulture koju je Jerry Seinfeld bez ikakve sumnje stvorio s ovim likom.
