Prošle smo srijede negdje oko jedanaest izašli iz palače Monnaie na keju Conti, u kojoj se nalazi genijalni restoran Guy Savoy, pa smo preko Pont Neufa prešli na Desnu obalu Seine. Noć je bila stvorena za šetnju: blaga, mekana, umjereno svježa, sa zvjezdanim nebom i bezbroj ljudi na ulicama. S mosta smo se spustili sve do rijeke.
Stotine veselih mladih ljudi sjedilo je i ležalo kraj rijeke, toliko čiste da je gradonačelnica Anne Hidalgo odlučila od iduće godine ponovno, poslije doslovno cijelog stoljeća, dopustiti kupanje u Seini: Pariz će otvoriti tri uređena kupališta s plažama. Mladim Parižanina kraj kojih smo prolazili ne trebaju uređene plaže i kupališta: oni su se zabavljali uz lokalni rap, velike boce lošeg alkohola i nešto rekreativne droge.
Pariz, kao i skoro svi veliki i bogati gradovi vrvi kontrastima. Doslovno tri minute hoda od elegantnog, aristokratskog i vrlo skupog Guy Savoya, u mraku kraj vode odvija se opuštena zabava na gorivo od jeftinih pića, cigareta i glazbe iz mobitela. Poslije kratke šetnje uz rijeku popeli smo se na kej na Desnoj obali i krenuli Rivolijem prema trgu Vendôme.
Rue de Rivoli ionako spada među najkontrastnije pariške ulice, a kasno navečer još je malo proturječnija nego danju. Arkade na Rivoliju, na potezu preko puta Louvrea, pune su najrazličitijih trgovina: od glasovite Engleske knjižare, preko dućana s ozbiljnim antikvitetima do najgorih suvenirnica i fast foodova. Onda se odjednom ta shopping zbrka, koje se ne bi posramili Dioklecijanova palača ni Stradun, prekida pročeljem Le Meuricea, jednog od najljepših i najluksuznijih pariških hotela, gdje restoran drži slavni Yannick Alleno. A najviše pet metara od ulaza u Le Meuriceovu palaču, naslonjen na njenu fasadu, mirno je spavao neki siroti beskućnik. Pariz je razmjerno pun beskućnika, pod nekim mostovima odmah kraj šetališta još uvijek imaju cijela svoja naselja, sa šatorima, foteljama i – radnim stolovima. No stvarno ne očekujete da ćete vidjeti čovjeka kako spava na ulici gotovo na ulazu luksuznog hotela.
Iz Rivolija smo, dakle, skrenuli prema Vendômeu. Place Vendôme, vjerojatno najekskluzivniji pariški trg, kojeg obilježavaju Ritz, draguljarnice i Park Hyatt , bio je gotovo potpuno prazan, za razliku od živahnog Rivolija i krcatih obala Seine. U Ritz smo ušli petnaestak minuta prije ponoći. Pitali smo portira do kad radi Hemingway, čuveni, relativno mali bar gdje smo voljeli piti ledene martinije i prije petnaestak godina sjedili između Angeline Jolie i neke simpatične, posve pijane sredovječne gospođe koju su konobari odnijeli u sobu s toliko takta i šarma kakve nikad kasnije nismo vidjeli.
Portir nas je obavijestio da Hemingway radi do jedan, ali da goste primaju do ponoći. Pa smo požurili kroz cijeli veličanstveni hotel kroz hodnike i hodnike draguljarskih i dizajnerskih vitrina (Hemingway se nalazi suprotno od glavnog ulaza na Vendômeu), da bi pred barom zatekli desetak zgodnih ljudi koji čekaju u redu da uđu. Budući da nismo imali šanse, pojurili smo natrag po Ritzovim perzijanerima, da prije ponoći stignemo u njegov Bar Vendôme.
Ušli smo doslovno u zadnji čas, dvije minute prije ponoći i službenog zatvaranja. Bar Vendôme velik je i raskošan, sa staklenom kupolom umjesto stropa, s genijalnim konobarima i odličnim izborom pića. Ali bez vibrantnog noćnog boozy ugođaja koji vlada u Hemingwayu. Što nas nije previše smetalo.
Ritz je naprosto mjesto koje svaki obožavatelj Pariza mora bar jednom posjetiti, svaki put kad dođe u Pariz. Ritz nije nužno najbolji pariški hotel. Po nekim ga profesionalnom kriterijima nadmašuju i Crillon i Bristol. Ali Ritz je Ritz. U zadnjih tridesetak godina imali smo dovoljno sreće da relativno dobro upoznamo Le Ritz.
U rujnu 1995. spletom neobičnih okolnosti i velikodušnih upgradea, nekoliko smo dana proveli u apartmanu Coco Chanel, koji jest bezočno raskošan ali ne i odveć ugodan: u ono se vrijeme do apartmana Coco Chanel dolazilo kroz uske, jedva prolazne, polumračne hodnike jer je taj trosobni stan, lokacijski govoreći, bio Ritzovo slijepo crijevo. Pretpostavljamo da se poslije relativno nedavne obnove i to promijenilo. U nekoliko kasnijih posjeta Ritzu, uključujući i dolazak u Pariz u povodu proslave stotog izdanja Michelinove Crvene knjige, uglavnom smo spavali u sobi Marcela Prousta, s pogledom na hotelsko dvorište.
Za Proustovu sobu doznali smo iz Pariških kronika pokojnog Dominicka Dunnea, velikog scenarista i vjerojatno najvećeg crnokroničnog reportera u povijesti novinarstva na engleskom jeziku. Gospodin Dunne u svojim je do pedesetak kartica dugim tekstovima u Vanity Fairu katkad spominjao da spava u Proustovoj sobi, jer se radi o najjeftinijoj sobi u Ritzu. Poveli smo se Dunneovim primjerom i ni jednom nismo zažalili: najjeftinija soba u pariškom Ritzu mnogo je ljepša i udobnija od najskupljih soba u 99 posto hotela po cijelom svijetu. I to je, nažalost, nestalo s preuređenjem.
U ponoć prošlog vikenda, u Ritzovom smo baru pili koktele, koji su ekscentrično skupi; skoro svi kokteli koštaju 35 eura, ali Ritzovi barovi svojim ambijentom opravdavaju tu ekscentričnost. Pili smo moćni Negroni s Blanton bourbonom i glasno filozofirali o tome kako se na usporedbi Ritza i londonskog Savoya vidi da je Pariz zadržao autentičnost, dok se London pretvara u grad iz fantazija orijentalnih i istočnoeuropskih novih bogataša.
U Savoyu smo prije petnaestak godina spavali prigodom većine putovanja u Londonu, zato što je imao prilično povoljne cijene za žanr hotela palače. Londonski Savoy, kojem je prvi direktor bio švicarski hotelijer Cesar Ritz, utemeljitelj pariškog Ritza, bio je primjer veličanstvenog shabby chica s valjda najboljim bellboyima i conciergeima u modernoj povijesti zapadnog hotelijerstva. Onda je Savoy kupila jedna golema korporacija, koja ga je godinama preuređivala. Sadašnji Savoy, nažalost, ostavlja dojam kao da je prilagođen gostima Burj al Araba i sličnih mjesta. A današnji je Ritz jednako karakteran i jedinstven kao prije obnove. Baš kao što je Pariz i u kvartovima i u najstrožem centru, i na kejevima Seine, pa čak i u ponekim notornim turističkim restoranima, ostao grad po sebi i grad za sebe.
Iz Ritza smo izašli oko jedan. Na Place Vendôme nije bilo nikoga osim još troje ljudi koji su, kao i mi, čekali taksi. Ponoć u Parizu bila je, naravno, transformativno čarobna, gotovo kao u istoimenom filmu Woodyja Allena. Poanta putovanja, dubinski govoreći, nije samo u učenju, razgledavanju i upoznavanju novog. Poanta putovanja jest u promjeni ili barem približavanju promjeni osobnog agregatnog stanja. A ponoć pred pariškim Ritzom doista vas približava toj stvarnoj svrsi putovanja.
