Porečki bar Lapidarium smješten je na jednom od najljepših mjesta u obalnoj Istri. Riječ je o Palači Sinčić podignutoj u ranom 18. stoljeću, smještenoj u strogom centru grada. Njen je atrij, u kojem se nalazi Lapidarium, pun rimskih artefakata, pa smo sjedili kraj jednog kamenog ukrasa iz prvog stoljeća naše ere. Neprocjenjivo, reklo bi se. I sasvim pogrešno valorizirano.
U tom se veličanstvenom i jedinstvenom kontekstu toče najdosadniji kokteli na svijetu, napravljeni od uglavnom neimenovanih sastojak a(iznimke su votka Stolichnaya i rum Botran), pa užasno dosadna piva, pa whiskyiji s jeftinijih polica duty free shopova… Votka Crystal Head jedno je od rijetkih vrednijih pića na Lapidariuomovoj listi.
Stanje s prezentacijom hrane još je gore, jer fotografije pršuta, sira i tartufa na Lapidariumovu meniju izgledaju znatno mutnije, vulgarnije i neuređenije nego fotke raznih McDonald’sovih imitatora. Jedino je vinska lista, predvođena vrlo dobrom Damjanićevom malvazijom, donekle korektna. Zaista je šteta što je tako fantastičan prostor ugostiteljski zapušten.
Ali, to je realnost Poreča, grada koji se tek počinje modernizirati, i taj se proces odvija presporo. Poslije kratkog pića u Lapidariumu, namjeravali smo popiti još jedno na rivi, na terasi butiknog hotela Mauro, kojeg smo ovog proljeća ozbiljno ishvalili zbog odlične posluge i dobrih soba. Maurova terasa otvara se tek u sedam navečer što, međutim, nigdje ne piše pa prolaznici sjede za praznim stolovima s bijelim, mjestimično zaflekanim stolnjacima, dok im netko ne objasni da terasa ne radi.
Još je gore što se ispred terase nalazi ispražnjena vitrina, valjda namijenjena ribama i rakovima, koja ovako pusta ostavlja dojam kao da je cijeli hotel propao. A najgore su mrvice s doručka na stolovima koje se nitko nije sjetio očistiti do pet popodne. Čini se da većina porečkih ugostitelja naprosto ne voli svoj posao, i da će oni ambiciozniji morati uistinu krvavo raditi da bi podigli tu potencijalno vrhunsku, a sada prilično uspavanu destinaciju.
