U srijedu kasno navečer u hotelskoj sobi u Firenzi vrtili smo lokalne TV kanale. Na RAI1 išla je legendarna emisija Porta a Porta, koja se emitira uživo i koja se najčešće, ponekad i po tri ili četiri sata u udarnom terminu, bavi središnjim političkim i društvenim temama. Ovaj je put, međutim, autor i voditelj Bruno Vespa Porta a Porta posvetio gastronomiji.
U povodu izlaska novog Michelinovog vodiča za Italiju za 2018., prvi program talijanske državne televizije organizirao je veliku raspravu o hrani i vinu s predstavnicima najutjecajnijih organizacija i ministrom poljoprivrede Mauriziom Martinom, a u emisiji su se uživo, iz svojih kuhinja, javljali talijanski Michelinovi chefovi, na čelu s Norbertom Niederkoflerom, koji je ove godine za svoj restoran St. Hubertus u Dolomitima dobio treću Michelinovu zvjezdicu. Raspravljalo o najvažnijim strateškim pitanjima talijanske industrije hrane i vina, uključujući regulativu i sigurnost te pitanje talijanske prehrambene mafije koja godišnje okrene stotine milijuna eura na falsifikatima zaštićenih talijanskih gastroproizvoda i vina, ali u emisiji nazvanoj “Hrana i vino – talijanske zastave”, glavna teza bila je da talijanska vina i kuhanje treba isticati kao novi identitet zemlje. “Italija je domovina okusa”, rečeno je u uvodu emisije, “Naši chefovi postali su ambasadori velike kulinarske tradicije. Talijansko vino postalo je simbol i ambasador naše zemlje.” A Italija, kako znamo, ima jednu Veneciju, Rim i Firenzu, koji svi zbog svog povijesno kulturnog značaja spadaju među najatraktivnije turističke gradove na svijetu.
Možemo li zamisliti da se na Hrvatskoj televiziji, u udarnom terminu, u emisiji formata sličnom Otvorenom, satima ozbiljno i kompetentno raspravlja o stanju hrvatske restoranske i vinske industrije, i da se te dvije industrije tretiraju kao sektori od primarnog značaja za hrvatsko gospodarstvo i za hrvatski identitet u svijetu? Naravno da ne možemo.
Hrvatska državna uprava i dalje tretira ugostitelje kao potencijalne sitne kriminalce, ne čini ništa da bi pomogla unapređenju profesionalnih standarda i ne pokušava pomoći vinarima da budu međunarodno konkurentni i prepoznati na stranim tržištima. Nacionalne televizije kulinarstvom se pak bave isključivo na razini trivijalnih realitya. S obzirom na odnos države i društva prema gastronomiji i vinarstvu, stanje u tim poslovima zapravo i nije loše.
