Dostava hrane u inozemstvu je već dugo sastavni dio restoranske industrije. Biciklisti s kockama raznih boja na leđima postali su fiskni dio bio urbanih pejsaža. Postotak restoranske hrane koji se prodaje dostavom, doslovno raste iz mjeseca u mjesec, a velike dostavljačke tvrtke dostižu vrijednost od više stotina milijuna dolara.
Ovih je dana, primjerice, američka dostavljačka firma DoorDash, koja se dosad bavila dostavom fast food brendova poput McDonald’sa i Wendyja, kupila Caviar za 410 milijuna dolara. Caviar je dostavljačka tvrtka koja se fokusirala na distribuciju hrane iz gastronomskih restorana. Dolaskom Wolta i hrvatska se restoranska scena uvjerila u važnost dostave.
U Zagrebu u Woltu žele biti skoro svi; od slastičarni, preko pizzerija, do luksuznih restorana, pa je grad prepun mladića i djevojaka na biciklima s Woltovim torbama, a često se viđaju i biciklisti s Glovovim oznakama (Glovo dostavlja i hranu iz restorana i raznu drugi robu).
Budući da interes za dostavu hrane stalno raste, dostava je i u Hrvatskoj postala važan dio restoranske industrije. A sami dostavljači možda već sada predstavljaju najeksploatiraniju skupinu unutar naše restoranske scene. Evo zašto.
Dostavljači rade na otvorenom, i na plus četrdeset, i po pljusku i po snijegu. Oni guraju bicikle na vrh Pantovčaka ili Tuškanca, što je po sadašnjim vremenskim uvjetima prilično ekstreman sport. Od njih se očekuje da obave dvije dostave unutar sat vremena, kako bi ispunili normu.
Za taj su težak posao plaćeni 30 kuna bruto na sat. Okej, u frimama u kojima su dostavljači partneri (Uberov sistem koji primjenjuje sve više novih dostavnih servisa) može se dodatno zaraditi za veći broj dostava i dobivaju se bonusi za korištenje vlastitih automobila i motora, u nekim servisima dostavljači zadrže veliku većinu prometa, ali i dalje govorimo o relativno maloj zaradi za vrlo naporan posao u kojem se okreće ozbiljan novac, a u tradicionalnim servisima nema ni fleksibilnosti radnog vremena. Osim toga, u dostavi ne postoji napojnica, jer mnogi kupci koji je koriste, uključujući korisnike novinih servisa poput Wolta, smatraju da dostavljačima ne treba davati napojnicu.
Ako, dakle, dostavljač radi osam sati na dan šest dana u tjednu, on može zaraditi do pet tisuća kuna za katkad težak fizički rad (zavisi o adresi dostave) u katkad vrlo teškim vremenskim uvjetima. Sve to bez mogućnosti napredovanja u poslu, kakvu imaju svaki kuhar i konobar početnik.
Dostavljači restoranske hrane definitivno postaju zasebna socioekonomska grupacija smještena na samo dno restoranske industrije. Njihova je jedina strateška prednost relativna sloboda: dostava hrane nije profesija, pa uvijek mogu otići raditi nešto drugo.
