“Delegiranje naše prehrane je ludost. Moramo vratiti kontrolu,” dramatično je prije desetak dana apelirao francuski predsjednik Emmanuel Macron pred više od 30 milijuna gledatelja u televizijskom obraćanju naciji. U ovom trenutku, kada su u nizu zemalja uključujući Hrvatsku tržnice, mesnice i ribarnice zatvorene zbog sigurnosnih mjera, prehrana milijuna ljudi ovisi isključivo o supermarketima. Dostava koju organiziraju OPG-ovi i distributeri lokalnih proizvoda nema kapacitet da bi konkurirala trgovačkim korporacijama. O tome što jedemo, sada odlučuje mala grupa direktora trgovačkih lanaca.
[adsense]
Supermarketi, budimo realni, u krizi neće početi nabavljati hranu od domaćih OPG-ova. Supermarketi nisu humanitarne ustanove, njihov prioritet u krizi je njihova održivost. Držat će se uhodanih nabavnih kanala i trošiti zalihe, jer prioritet je napuniti police koje se ubrzano prazne. U nekim hrvatskim trgovinama većina polica već je ispunjena robnim markama trgovačkih lanaca.
Potraje li kriza, mnogi OPG-ovi koji su ostali bez glavnih kanala prodaje, tržnica, ribarnica, mesnica i hotela, neće imati prihoda, a onda ni novca za novi ciklus uzgoja i proizvodnje. Kad se tržnice ponovno otvore, pitanje je koliko će se proizvođača vratiti na njih. Što znači da će se dodatno povećati dominacija preprodavača sa zelenih tržnica.
Epidemija korona virusa zorno je pokazala koliko je naš prehrambeni sistem loš i izložen krizama. Između potrošača i masovne industrijske poljoprivredne proizvodnje koja se neprekidno okrupnjava, stoji usko grlo velikih trgovačkih lanaca koji odlučuju koja će nam i kakva hrana uopće biti dostupna. Situacija s Murtera koju su danas opisali novinari više je nego simbolična. Vlasnici maslinika i njiva zbog zabrane kretanja ne smiju ići održavati svoja polja, mogu se samo priključiti ostalima u redovima pred trgovinama.
Unatoč golemim kvadraturama i tisućama brendova na policama, supermarketi zapravo nude vrlo sužen izbor prehrane. Više od pola robe su prerađeni proizvodi izmišljeni za prodaju i excell tablice, a ne za održavanje ljudskog zdravlja i života. Kako je u videu koji smo nedavno objavili upozorio francuski chef Olivier Roellinger, potpredsjednik prestižnog lanca hotela i restorana Relais & Chateaux, današnji prehrambeni sustav svodi se na mali broj prehrambenih korporacija koje hrane više od 80 posto stanovništva.
Masovna proizvodnja hrane uništava okoliš, poljoprivrednici osiromašuju u cijelom svijetu, a kupci dobivaju lošu prehranu koja izaziva kronične bolesti poput dijabetesa, srčanih i moždanih udara i karcinoma. Teret pada na zdrastveni sustav, dakle opet na te iste loše hranjene kupce kao porezne obveznike. Na prehrambene krize imuni smo koliko i na korona virus. Nijedna država nema prehrambeni suverenitet. Prehrana milijuna ljudi ovisi o međunarodnoj trgovini hranom. Ne treba puno mašte da bi se zamislilo što će se dogoditi s dostupnošću hrane ako u globalnom nabavnom lancu dođe do većih poremećaja.
Ne žele li ostati potpuno ranjive u očito neizvjesnim godinama koje dolaze, sve razumne zemlje morat će povećati otpornost lokalne proizvodnje i opskrbnih lanaca. Stručnjaci koji godinama upozoravaju na to nadaju se da će ova epidemija osvijestiti građane i povećati pritisak na Vlade da prestanu prodavati svoju poljoprivredu za interese trgovaca i uvoznika. Nijedna zemlja ne može se osloniti na lokalnu poljoprivredu za sto posto svojih potreba.
Ali svaka suvisla i odgovorna Vlada shvatit će da mora povećati neovisnost investiranjem u lokalne proizvođače kvalitetne hrane i kanale distribucije za njihove proizvode. Jedina šansa da će se to ikad dogoditi je u tome da potrošači i javnost pitanje što ćemo i kako jesti pretvore u prvorazrednu političku i predizbornu temu. A na supermarkete ipak apeliramo da počnu otkupljivati od lokalnih OPG-ova.
