Predsjednik Vlade Andrej Plenković posjetio je početkom tjedna beljsku farmu Mitrovac. Riječ je o vrlo modernom kompleksu koji osim mliječnih krava obuhvaća hidroponsku proizvodnju rajčica (berba je nedavno počela) i bioenerganu, što znači da je Mitrovac energetski samodovoljan. Premijer Plenković s predsjednikom uprave Belja Davorom Bošnjakovićem razgovarao je među ostalim o mogućnostima da Hrvatska samu sebe prehranjuje.
Epidemijska je kriza prehrambenu samodostatnost pretvorila iz komercijalnog u strateško pitanje nacionalne sigurnosti. Plenković je vjerojatno odlučio posjetiti Belje, jer je Belje dobar primjer tvrtke koja proizvodi dovoljno velike količine kvalitetne hrane . Belje obrađuje oko 20 tisuća hektara oranica i 650 hektara vinograda, proizvodi 35 milijuna litara mlijeka godišnje, 35 posto domaće svinjetine i 14 posto domaće govedine
Belje posluje sa solidnim profitom, što je dokaz da se proizvodnja hrane u Hrvatskoj može isplatiti. Uz to, u pojedinim je segmentima, poput farme crnih slavonskih svinja u Kopačkom ritu, Belje uvelo prirodan uzgoj, što je dodatna vrijednost koju će prije ili kasnije morati usvojiti veći dio hrvatske poljoprivrede.
Hrvatska se, naime, količinski i cijenama nikad neće moći tuči s većim proizvođačima poput Njemačke, Danske ili Nizozemske, što znači da će se morati orijentirati ne specifične žanrove poljoprivredne proizvodnje koji podrazumijevaju višu kvalitetu
Kad je riječ o samodostatnosti prehrambene proizvodnje, Hrvatska tu dobro stoji sa žitaricama. Također, vrlo dobro stojimo s ribama, i u ulovu i u marikulturi. Međutim, stanje postaje kritično već s mlijekom. Uvoz mlijeka od 2013. godine do danas porastao je za 330 posto, a samodostatnost je lani iznosila samo 52 posto. U zadnjih je nekoliko godina ugašeno čak 800 farmi mliječnih krava.
Ni situacija sa svinjetinom nije bitno bolja. Hrvatska proizvodi između 55 i 60 tisuća tona svinjetine,izvozi oko sedam do deset tisuća tona, a uvozi čak 87 tisuća tona. Uvoz je unatrag nekoliko godina eksplodirao jer se svinjetina sve do lanjske pojave afričke svinjske kuge, na svjetskom tržištu bila prodavala doslovno u bescjenje, pa je u jednom trenutku kilogram lungića u maloprodaji koštao gotovo jednako kao kilogram prvog sezonskog povrća, poput graška ili artičoka, a bitno manje od kilograma vrtnih šparoga.
Poseban je problem proizvodnja voća. Premda su površine pod jagodama narasle na više o tri stotine hektara, s više od 3000 tona uroda, Hrvatska u najboljem slučaju u punoj sezoni, koja kod nas traje od 25. travnja do 15.lipnja, podmiruje oko 70 posto potrebe za jagodama, dok se izvan sezone sve jagode uvoze. Osim toga, hrvatske su jagode relativno skupe. Na tržnicama se trenutno prodaju za prosječno 40 do 50 kuna za kilogram, što je najviša cijena ikad.
Ta je cijena jedan od uzroka prilično depresivne činjenice da supermarketi sada, usred sezone domaćih jagoda, prodaju kvalitetom inferiorne, nužno odstajale jagode iz Grčke i Španjolske.
Slučaj masovne prodaje stranih jagoda u supermarketima, usred sezone domaćih jagoda, tipičan je primjer dvostruke nekonkurentnosti hrvatske proizvodnje i plasmana hrane. S jedne strane proizvođači postižu visoku cijenu na tržnicama pa ne žele po nižim cijenama prodavati trgovačkim lancima. S druge strane, trgovački lanci, koji trenutno posluju fenomenalno, ne usude se riskirati sa skupljom ali visokokvalitetnom domaćom proizvodnjom, nego radije prodaju trećerazredne jagode iz uvoza.
I niz drugih hrvatskih poljoprivrednih proizvoda koji su strateški puno važniji od jagoda, pate od te ili drugih vrsta neravnoteže, koje su se već pokazale itekako opasnima za hrvatsku poljoprivrednu proizvodnju. A domaća poljoprivredna proizvodnja, ponovimo, ovog je proljeća postala prvorazredno pitanje nacionalne sigurnosti.
