Veliko zanimanje za dva članka o prodaji prstaca u hrvatskim restoranima unatoč zakonskoj zabrani njihova izlova i prodaje koja smo objavili na Kultu Plave Kamenice, otkrilo je nekoliko zanimljivih činjenica. U anketi koju smo na web stranici i Instagramu objavili s pitanjem biste li naručili prstace da vam ih ponude u restoranu, gotovo polovica čitatelja (46 posto) odgovorila je da bi naručili prstace. Taj neobično visoki postotak objasnio se sam, u nizu komentara u raspravama koje su se razvile ispod tih članaka. Većina ljudi koji bi naručili prstace iako znaju da su zabranjeni, naime, misli da su zabrane pretjerane jer zapravo ništa ne znaju o načinu na koji se prstaci vade i katastrofalnim posljedicama koje lov prstaca ima na podmorje i riblje vrste koje u moru ostaju nakon što se prstaci izvade. Prstaci žive u šupljinama stijena koje sami formiraju dok rastu. Prstac se kao larva nastanjuje na stijenu i počne lučiti kiselinu kojom je buši, stvarajući šupljinu u kojoj će živjeti. Prstaci žive u kolonijama, u stijeni može biti i do 300 prstaca. Prosječna težina odraslog prstaca je 20-tak grama, a najveći primjerci mogu doseći i 100 grama. Za kilogram prstaca treba skupiti najmanje 30 školjki. Budući da je prstac u duboko u stijeni, u uskom kanalu u kojemu nema dovoljno prostora da se školjku izvadi, prstaci se vade razbijanjem stijena. U najgorim slučajevima, koji nisu bili tako rijetki dok zakonske zabrane još nije bilo, koristio se i dinamit. Prema tvrdnjama nekih znanstvenika koji su se bavili ovim problemom, na Jadranu se svojedobno vadilo i do 300 tona prstaca godišnje. Prstacu treba najmanje 20 godina da bi narastao do 5 centimetara, i još par desetljeća da bi dosegao punu veličinu. Puno veći problem od sporog rasta prstaca je uništavanje podmorskih stijena, jer se time uništavaju staništa većine ribljih vrsta koja žive i mrijeste se na tim područjima.
“Ljudi ne mogu shvatiti vezu između izlova prstaca i uništavanja ribljeg fonda u Jadranu,” rekao nam je nedavno jedan od upućenih sugovornika koji je htio ostati anoniman. “Uništavanjem stijena u kojima žive prstaci uništavaju se prirodna staništa mnogih riba, posebno zubataca, kirnji i orada. “Kad stalno remetimo i razbijamo ta staništa, životinje naprosto odlaze i traže nova, mirnija područja za život. Iako prstaci rastu jako sporo, oni će se na svoja staništa vjerojatno vratiti, ali zubacu treba 10 godina da se vrati, i to pod uvjetom da ga ništa drugo ne uznemirava.” Jadransko priobalje u nekim je zonama toliko devastirano, kažu naši sugovornici, da se u njih riba neće vratiti. Dodatni problem je što su to ribe, poput zubaca ili kirnje, koje se za razliku od orade ili brancina ne mogu kvalitetno uzgajati. “Prstaca će u tim zonama opet biti, ali ribe neće,” kažu. U Neumu, jedinom mjestu na Jadranu od Albanije do Italije gdje izlov prstaca nije zabranjen, podmorje je toliko devastirano da je malo vjerojatno da se silne reklame za prstace kraj kojih se vozite na putu za Dubrovnik odnose na neumske prstace. Što dovodi do pitanja ilegalnog izlova i trgovine prstacima, u koji smo se prije nekoliko dana sami uvjerili kad su nam ponudili prstace u jednom zagrebačkom restoranu. Izlov prstaca je spora i komplicirana operacija, (ronjenje, razbijanje stijena, vađenje prstaca) koju bi lokalne policije mogle s lakoćom kontrolirati. Ipak, prema službenim podacima godišnje se u svakog regiji u kojoj se prstaci love oko 30 do 50 kilograma. Zaplijene su rijetke a količine male, što ukazuje da dobar dio trgovine prolazi ispod radara.
Ako uzmemo u obzir da je nabavna cijena kilograma prstaca 150 kuna, a da se u restoranima prodaju za 400 kuna za kilogram, jasno je da je riječ o unosnom biznisu koji zahtijeva brzi obrtaj i dobru organizaciju. U Puli su 2016. šestorica muškaraca osuđena zbog izlova prstaca u pulskom priobalju i Limskom kanalu i šverca u Sloveniju, koja je veliko izvozno tržište za krivolovce. Prema optužnici u nespecificiranom vremenu izlovili su najmanje 439 kilograma prstaca. Osušeni su na godinu do četiri i pol godine zatvora i moraju vratititi 2,7 milijuna za kuna za koliko se procjenjuje da su oštetitili državu. No, većina prstaca koji se izlove u Hrvatskoj, tvrde naši sugovornici, ne prodaje se ni u Neumu ni u Sloveniji nego u Hrvatskoj, jer je za švercere to manje rizično od prebacivanja prstaca preko granice. Restorani koji drže prstace, naravno, moraju kupovati bez računa, a to znači da moraju i prodavati bez računa i što brže, gostima za koje znaju da ih neće prijaviti. Na Kornatima, srednjodalmatinskim otocima, u zadarskom i šibenskom moru i drugim područjima koja se smatraju crvenim zonama za prstace, nadzor je pojačan, posebno u turističkoj sezoni, ali nedovoljan da bi se ilegalni izlov i prodaja prstaca potpuno suzbili. Za takvu trgovinu, kao što je poznato, nužna je određena razina lokalne i individualne korupcije, ali dokle god postoji tržište, dokle god postoje gosti koji prstace žele naručivati iako znaju da su zabranjeni i plaćati više od 100 posto razlike u cijeni, prstaci će biti biznis i praksa će se nastavljati. A samo naša usputna anketa pokazala je da takvo tržište u Hrvatskoj nažalost postoji, podjednako zbog arogancije potrošača i zbog običnog neznanja.
