Redatelj Darren Aronofsky na CNN-u je objavio članak u kojem opisuje svoje prijateljstvo s Anthonyjem Bourdainom i svoja dva putovanja s njim, na snimanje epizoda za seriju Parts Unknown na Madakaskaru i u Butanu.
Aronofsky je napisao vrlo prisan, gotovo nježan profil koji Bourdaina prikazuje kao hipersenzibilog, pomalo sramežljivog, poštenog i autentičnog, čovjeka s “potpunim odsustvom taštine”. Aronofsky piše o Bourdainovu golemom znanju o gastronomiji, sposobnosti povezivanja s ljudima, “maestralnom pripovjedačkom daru” i o zajedničkim trenucima na Tajlandu, u Japanu i Butanu koji su mu se posebno urezali u sjećanje.
Kroz cijelo pismo Aronofsky se zapravo pokušava suočiti s činjenicom da Bourdaina više nema, a posebno ga zbunjuje činjenica da je počinio samoubojstvo, jer je prema njegovu sjećanju slavni chef bio čovjek pun strasti prema životu i prema svijetu. “Sada se čini ironično da smo zadnjeg dana snimanja u Butanu sudjelovali u ritualu smrti”. U Butanu, striktnoj budističkoj kulturi, smrt je relativizirana kako još jedna iluzija u ovom životu koji je cijeli iluzija, skup naših percepcija a ne objektivna stvarnost.
Put do mira i prosvjetljenja je transcendiranje stvarnosti i spoznavanje apsolutnog, a jedan od načina je i suočavanje s percepcijama o smrti. Da bi čovjek bio prisutniji u životu, da bi bio življi, vjeruju. u Butanu, svaki dan treba odvojiti malo vremena za razmišljanje o smrti. Svrha rituala smrti u Butanu je oslobođenje i mudrost, prihvaćanje prirode stvari, strastvenije življenje. To sjećanje, piše Aronofsky, njegovu zbunjenost Bourdainovim samoubojstvom čini još većom. Evo kako je to ispričao Aronofsky.
Zamolili su me da podijelim svoje misli o vremenu koje sam s Tonyjem proveo na Madagaskaru i u Butanu. Danima sam zurio u prazan papir. Njegova smrt je neshvatljiva. Ne znam kako procesuirati činjenicu da ga nema.
Sjećam se kako su riječi lako tekle iz njega. Kod njega se to činilo tako lako. Bio je pjesnik života. Neka to inspirira sve što sada izlazi iz mene.
Tonyja sam upoznao 2014. preko društvenih mreža. Bio sam nov u svemu tome i uzbuđen što me prati netko koga toliko poštujem. I ja sam njega počeo pratiti. I uskoro smo počeli razmjenjivati poruke.Tek sam bio završio film i bio sam iscrpljen. Svaki put kad ste u tom stanju čini vam se da više nikad nećete imati novuideju. Trebao sam nove oči. Pa sam pitao Tonyja da li bi me uzeo sa sobom. Odmah je odgovorio: “Gdje ćemo?” Razmišljao sam o mjestu na koje nisam mogao ni zamisliti da bih išao. “Madagaskar?” pitao sam napola u šali. Odgovorio je: “Studeni?”
Prvi smo se put sreli na johanesburškog aerodromu, čekajući zadnji avion za Madagaskar. Umirali smo od gladi. Tony je bio poznat po tome što (mudro) nikad nije jeo na aerodromima ni u avionima, a ja sam prespavao sve obroke u avionu. Nagovorio me da ne jedem i rekao da ćemo naći nešto kad stignemo u Antananarivo, glavni grad Madagaskara. Kruljilo mi je utrbuhu, ali trpio sam. On je bio sramežljiv, ja isto.
Ali nakon leta i prvog obroka, kliknuli smo. Otok je bio u lošem stanju, borio se s pravim siromaštvom i deforestacijom. Bilo je to otrežnjujuće putovanje, ali završili smo ga kao prijatelji.
Vratio sam se u New York pun energije i novih ideja, a Tony je nastavio putovati po svijetu. Nakon Madagaskara, povremeno smo komunicirali porukama ili bi se kratko čuli telefonom, ali nismo se stvarno družili. Onda je New Yorker počeo raditi Tonyjef profil. Nazvali su me s par pitanja. Ja sam nazvao Tonyja. Iduće što znam je da smo bili na putu za Butan. U Butanu sam zapravo upoznao Tonyja.
Tamo sam vidio da on nema nimalo taštine. Nikad nije popravljao kosu niti ga je bilo briga za make up ili rasvjetu. Bio je savršeno odjeven za svaku situaciju, nikad pretjerano, nikad previše podigrano. Samo bi se pojavio i počeo raditi. Rijetko sam vidio da je tako neizmjerno talentiran čovjek toliko prisutan i stvaran. Tony je samo bio to što jest: skroman, samouvjeren, autentičan, zajeban, dobar. Slikao se sa svakim obožavateljem, strpljivo i s osmjehom. Provodio je sate i sate na lošim putevima kroz cijelu zemlju, ponekad je pričao o svojim omiljenom road filmovima (jednoglasnom odlukom to su Sullivanova putovanja Prestona Sturgesa). I svake noći bismo završili na košari momosa (butanske punjene knedle) i dva prsta Jacka.
Ja sam bio tek rastavljen, i ozbiljno zaljubljen, kombinacija koja izaziva duge noćne razgovore. On je zaista bio živ, pun energije, pun interesa, vrlo znatiželjan i potpuno pristuan u trenutku. Vijest iz svijeta bile su grozne, ali Tony je bio odlučan. Zavrnuo je rukave, spreman za grdu borbu.
Naš boravak u Butanu kulminirao je skrivenim biserom zvanim Vatreno jezero. Ovo svetište, naravno, ima priču: u davna vremena jedan je redovnik ispričao da vode tog jezera skrivaju sveta blaga. Kad su mu ljudi rekli da mu ne vjeruju, skočio je u jezero s lampom u ruci. Ljudi su gledali dok nije izronio, sa svetim blagom jednoj i upaljenom lampom u drugoj ruci.
Kao Tony, neustrašivo je kročio u nepoznato po skrivene tajne i vratio se noseći svjetlo. Sada se čini irončio da smo zadnjeg dana snimanja sudjelovali u butanskom ritualu smrti. Tonyja je opsjedalo pitanje kako kod ljudi smanjiti nezasitnu konzumerističku glad: “Želimo li stvarno svi flat screenove?” pitao je.
Teške istine u dimu mirisnih štapića jedna su od onih savršenih stvari koje priroda nudi. Zar nismo to uvijek očekivali od Tonyja? Za mene, najbolje se događalo iza kamera, na našem putu kući.
Bilo je to pakleno 36-satno putovanje. Nisam mogao zamisliti kako on to preživljava bez aerdoromske i avionske hrane. Budući da sam sada imao njegovo povjerenje, znao sam da bih se osjećao kriv da pred njim jedem smrznuto povrće iz mikrovalne.
Odletili smo iz Butana za Bangkok, gdje smo imali šest sati do idućeg leta. Tony je inzistirao da čekamo u loungeu. Umirući od gladi, nagovarao sam ga da skočimo u grad i pojedemo nešto konkretno. Naravno da je bio malo nervozan. Tony je religiozno slijedio pravilo da ne napušta aerodrom između letova. Ali ja sam htio avanturu. Budući da mi je vjerovao, projurili smo kroz carinu i našli se u luđačkom resortu punom lokalaca. Oko nas su bile plamene fontane, divovske zlatne skulpture i konobarice u odjeći cheerleadersica. Kičasti (u najboljem smislu te riječi) tajlandski bend nizao je neke američke hitove iz 80-tih. Tony je bio oduševljen egzotičnim jelima na meniju i detaljno je opisivao kako je svako jelo napravljeno. Uslijedila je gozba. Bili smo anonimci bez kamera pa konobarima nije bilo jasno kako taj stranac sve to zna o njihovoj hrani.
Kad smo došli na aerodrom još smo imali vremena do leta, pa smo otišli na jedno od Tonyjevih omiljenih mjesta, salon za masažu stopala. Jedan kraj drugog, brat do brata, sjedili smo dok su nam razbijali napete čovorove u stopalima. S punim trbuhom i toplim masnim stopalima, put do Tokija bio je lak. Šest sati kasnije, u 4 ujutro sletjeli smo na novo trosatno čekanje leta. Tony i ja već smo planirali neki od onih sushi barova na Tsukiji ribarnici koji rade cijelu noć. Bio je neobično vedar dan, sunce je izlazilo u stražnjem staklu taksija, mogli smo vidjeti Fuji, rijedak prizor u Tokiju. Ribarnica se zatvarala, ali sushi restorani su radili punom parom. Pa smo sjeli u bar na novu gozbu, s novom Tonyjevom lekcijom, dok je stari chef radio svoje.
Tony, tvoja putovanja u nepoznato uvijek će nas inspirirati. Tvoje emisije približile su nam svijet, jer nikad nisi tražio očite sličnosti već ono po čemu smo svi jedinstveni. Otkrivao si nam što znači biti čovjek baš sada, ovdje, na planeti Zemlji. Hvala ti što si me poveo sa sobom kao svjedoka maestralnom pripovjedaču koji je neočekivano pretvarao u blisko i nezaboravno.
Nikad neću zaboraviti tvoju strast prema životu i ovom svijetu. Volio si ljubav, film, hranu, umjetnike, ljude, nenormalnost, bol, pomaganje, borilačke vještine, chefove, glazbu, Lower East Side. Volio si cijeli jebeni svijet, čak i ono što si prezirao u njemu. I cijeli je svijet volio tebe. Puno ti ljubavi i dobri vjetrovi.
