Naša nedavna zabilješka o živoj narodnoj glazbi u Sofri u Green Goldu, izazvala je ne baš mali niz polemičkih komentara te je, naravno, postala najčitaniji tekst tog vikenda. Unatrag godinu dana objavili smo još nekoliko tekstova o restoranskoj glazbi, poput kritike zvučne kulise u Budweiseru (koja se otada promijenila). Svi su oni izazivali veliku pozornost naših čitatelja. Ponekad i veću nego ocjene hrane u pojedinom restoranu,
Dva su razloga, čini nam se, za toliku osjetljivost gostiju na restoransku glazbu. Prvo, činjenica je da određena grupa gostiju na pojedina mjesta izlazi prvenstveno zbog narodne glazbe ili tamburaške glazbe koja se izvodi uživo, a tek onda zbog hrane.
To vrijedi i za Sofru, i za makedonski restoran Sveti Nikola, i za mnogo drugih lokala u cijeloj Hrvatskoj. Tim je gostima, barem petkom i subotom navečer, živa glazba glavni razlog odlaska u restorane. Drugo, izbor očito spada u identitetska pitanja, barem kada se o izboru glazbe kritički piše. Ako, dakle, napadnemo činjenicu da se turbo folk, hrvatski ili srpski, vrti u pojedinom restoranu, ljudi koji vole narodnu glazbu taj tekst doživljavaju kao osobni napad, dok oni koji ne podnose takvu glazbu neumorno lajkaju tekst i u komentarima se svađaju s ljubiteljima narodnjaka.
No, ako nije riječ o nastupima uživo, glazba zapravo ne utječe bitno na popunjenost pojedinog restorana osim onih tematskih, iako je ona objektivno jedan od ključnih elemenata ambijenta restorana i utječe na iskustvo restoranskih gostiju.
Otkako je Budweiser eliminirao turbo folk i zamijenio ga konvencionalnom pop glazbom, gužve u Heinzelovoj nisu se smanjile. Kako birati glazbu za restorane danas je gotovo znanstveno pitanje. S pozicije gostiju, relativna neutralnost je definitivno ključni element. Na koju god publiku restoran bio fokusiran, glazba u restoranu ne smije iritirati ni dio gostiju. Što podjednako isključuje Thompsona i Rozgu, kao i Joy Division ili Einsturzende Neubauten.
