Hrvatski su mediji zadnjih dana puni pritužbi građana na račune koje plaćaju u jadranskim restoranima. Samo je Večernji list objavio dvije kopije računa, jednu iz Dubrovnika s iznosom većim od 9000 kuna, i jednu iz Zadra, s iznosom od 3200 kuna za četvero gostiju, od kojih preko 1900 kuna otpada na 2,75 kg ribe, što znači da zadarski restoran, predmet ogorčenja Večernjakovih čitatelja, naplaćuje kilogram škrpine i šanpjera 700 kuna. To je više nego u većini restorana na sjevernom Jadranu, ali još uvijek oko 200 kuna niže nego u skupljim dubrovačkim restoranima.
Nesporna je činjenica da dio ugostitelja na moru iz godine u godinu diže cijene jer im iz godine u godinu stiže sve više turista. Nesporno je, nadalje,da su cijene u Dalmaciji uglavnom više nego u Istri i na Kvarneru, među ostalim i zato što većina restorana na sjeveru radi cijelu godinu, dok je većina restorana na jugu koncentrirana na nekoliko mjeseci pune sezone.
Visoke cijene u restoranima na moru, osobito u Dalmaciji, a najviše u Dubrovniku i na nekim otocima, pojava su s kojom ćemo morati živjeti dok će god trajati hrvatska turistička ekspanzija. Međutim, uz poštovanje nekih osnovnih pravila u biranju restorana i naručivanju hrane i pića, gosti se zaista neće morati osjećati opljačkano.
Evo tih pravila:
Nikada, ali baš nikada nemojte naručivati hranu, a osobito ribe i rakove, a da niste vidjeli cjenik. Restoransko osoblje često koristi sljedeći narativ: ”Želite li da Vam ispričam što danas imamo?” umjesto da vam donese jelovnik. Svakako zvuči zanimljivo i privlačno slušati o robi koja je, eto, baš danas ili sinoć došla u restoran, ali ta roba mora imati jasno istaknutu oznaku cijene.
Dakle nikad, baš nikad nemojte naručivati jel, za koje ne znate točno koliko košta.
Kada naručujete cijelu ribu ili rakove, obavezno zamolite konobara da vam kaže koliko je riba teška, jer se riba i rakovi uglavnom naplaćuju po kilogramu.Tako izbjegavate neugodno iznenađenje kad se ukupna cijena ribe pojavi na računu, a vi ste, eto, procijenili da ste naručili manju ribu ili manjeg jastoga .
Nemojte inzistirati na šanpjeru ili škrpini. Te dvije ribe jesu izvanredne i postižu najvišu cijenu, ali moramo znati da uvozni kovač i uvozna škrpina mogu biti jeftiniji od jadranske, i da mnogi restorani rade s uvoznom ribom, među ostalim i zato što naše nema dovoljno. Nadalje, u sezoni (i ne samo u sezoni), mnogi restorani na moru, kao i neki ugledni restorani u Zagrebu, redovito prodaju smrznutu plemenitu ribu pod svježu. A zaista nema smisla da 700 ili više kuna plaćate smrznutu ribu. Puno je pametnije potražiti manje popularne i nešto jeftinije ribe. Uostalom, veća je vjerojatnost da će te ribe biti zaista svježe.
Nikad nemojte naručivati vino izvan karte. Restoransko osoblje često kaže kako drže nešto vina koja nisu na karti jer, eto, upravo štampaju novu vinsku listu. Što je potpuno besmislen izgovor, jer se popis vina koja nisu na glavnoj karti isprinta za trideset sekundi i naprosto umetne u formalnu vinsku kartu. Prije nekoliko godina večerali smo u jednom uglednom istarskom restoranu koji ima sve moguće preporuke, uključujući i Michelinovu, i u kojem često jede prorok prirodnih vina Joško Gravner.
Vinska karta tog restorana bila je sasvim nezanimljiva, ali nam je vlasnik rekao da za određene goste drži par buteljki malo ambicioznijih vina. Pa je odnekud izvukao bocu pjenušca Bellavista i bocu chablisa srednjeg ranga. Račun za večeru s ta dva vina, čije cijene nisu bile navedene nigdje u restoranu, otišao je na preko 2500 kuna, a mi se, razumije se, do danas ondje nismo vratili.
Pažljivo pogledajte cijene couverta, priloga, salata i aperitiva, jer takozvane male stavke mogu bitno povećati vaš ukupni račun. Primjerice, u jednom dubrovačkom restoranu nedavno smo naletjeli na čašu bazičnog Taittingera za 150 kuna, što odgovara cijeni tog šampanjca u vrhunskim londonskim ili pariškim hotelima. Ovdje je zanimljivo dodati kako je jedan drugi dubrovački restoran prije desetak godina prodavao čašu Moet et Chandona, koji u dućanima košta oko 300 tristo kuna ili manje za buteljku, za 280 kuna.
Nikad, ali baš nikad nemojte prihvatiti izgovor osoblja da POS uređaj ne radi, pa da, eto, morate platiti u cashu, osim ako vas konobari unaprijed, prije nego što ste bilo što naručili, ne obavijeste da danas ne mogu naplaćivati karticama. Svi restorani koji imaju istaknute kreditne kartice, naprosto moraju primati one kartice, koje su nalijepljene na vratima, blagajni ili bilo gdje drugdje u restoranu. Ako POS ne radi, to nije vaš problem nego problem restorana, koji vas ne može natjerati da platite u gotovini.
