“Kad smo u prvom dijelu godine dobili račun za PDV od 39 tisuća kuna, shvatio sam da to neću moći izdržati. Mogao sam ili zatvoriti restoran, ili promijeniti firmu. Pa sam, logično, promijneio firmu,” ispričao nam je na proljeće vlasnik jednog od uspješnijih zagrebačkih bistroa. S vremenom, promjena poduzeća koja pravno posjeduju restorane, pretvorila se u masovnu pojavu. Čak i neki od najuglednijih i najetabliranijih zagrebačkih restorana promijenili su titularnog vlasnika. Zapravo, znatno je manje onih, poput Noela, Dubravkina puta ili Okrugljaka, koji to (još) nisu učinili.
Masovno osnivanje novih tvrtki strateški je odgovor restoranskih poduzetnika na udvostručenje PDV-a, jedan od najnerazumnijih fiskalnih poteza Vlade Andreja Plenkovića. Nova tvrtka u prvih je godinu dana oslobođena plaćanja poreza na dodanu vrijednost. I tako država, umjesto dvostrukgo PDV-a, od znatnog broja ugostiteljskih biznisa sada ne dobiva ništa. Nema nikakve sumnje da će za godinu dana većina restorana koji su sada promijenili nominalnog vlasnika, isto to učiniti i iduće godine i tako se igrati skrivača s Ministarstvom financija. Restoraterima zaista nije preostali puno drugih rješenja.
Početkom lipnja razgovarali smo s vlasnikom jednog od najuglednijih zagrebačkih restorana, i jednim od rijetkih koji nije podigao cijene poslije povećanja PDV-a s 12 na 25 posto. “Ja sam danas, zapravo, državni službenik. Koliki god promet da napravimo, ne mogu zaraditi više od svoje plaće nakon što isplatim sve plaće za osoblje i sva državna davanja. Dakle, ja sam poduzetnik koji doslovno radi za državu i za jednu plaću, ne mnogo veću od plaće u državnoj upravi.”
Nažalost, ima i onih koji su prošli nešto gore. Jedan do poznatijih zagrebačkih restoranskih brendova lani se bio upustio u izrazito veliku investiciju. Zatim je preko noći došlo do udvostručenja PDV-a. Rezultat je da taj restoran ove godine pojedinim svojim dobavljačima vina još nije platio ni jednu fakturu (a ima i neke lanjske zaostatke). Zanimljivo je da situacija nije bitno bolja ni na moru, barem ne na sjevernom dijelu Jadrana. Restorani koji su dosad radili cijelu godinu, najavljuju dulje zimske pauze, dok se od ozbiljnih, kvalitativnih investicija odustalo.
Negativne efekte povećanja PDV-a vjerojatno nisu osjetili jedino restorani na jugu zemlje, koji postižu mnogo više cijene od hrvatskog standarda, i u koje se upravo slijeva vrlo velika količina novca. U jednom su nam dubrovačkom restoranu kazali kako im dnevni promet varira između 15 i 20 tisuća eura. U Splitu vjerojatno nije znatno lošije. No, južna Hrvatska čini tek manji segment hrvatske restoranske industrije, pa zato nije osobito relevantna za analizu posljedica Vladine odluke da restoranima udvostruči PDV. A te su posljedice definitivno katastrofalne.
Ugostitelji su ili odlučili ne plaćati PDV tako što su osnovali nove tvrtke, ili su se našli u prilično kompliciranoj financijskoj situaciji, što posebno vrijedi za one koji su lani počeli investirati. Krajnji je rezultat kvalitativna stagnacija hrvatske restoranske industrije, što dugoročno slabi naš turizam, jer Hrvatskoj onemogućuje da se afirmira kao gastrodestinacija (kada bi Hrvatka postala gastrodestinacija, to bi povećalo dnevnu potrošnju po gostu i privuklo goste znatno veće kupovne moći). Još krajem lanjske godine, dok se odlučivalo o udvostručenju PDV-a, posljedice takve odluke bile su sasvim jasne. Katastrofalni učinak rasta PDV-a na restoransku industriju bio je, dakle, krajnje predvidljiv. Svi su restorateri znali što će se dogoditi. Fascinantno je, svejedno, da se nisu ni pokušali ozbiljno pobuniti. Osim jednog sjajnog televizijskog nastupa vlasnika Rougemarina Marina Medaka, svi su drugi odlučili šutjeti, jer se boje da bi im svaki javni prosvjed izvan očekivano neutjecajnih cehovskih organizacija, stvorio još više problema. Čini se da su krivo procijenili. Ako se netko ne želi boriti sam za sebe, zašto bi se bilo tko drugi borio za njega?
