Loš lipanj i slabiji buking za srpanj i kolovoz izazvali su priličan val panike među turističkim djelatnicima i pratiteljima turističke scene u Dalmaciji. Analiza jednog profesora o broju automobila koji su u određenom razdoblju u lipnju prošli autocestama, a koji nije briljantan, dobila je veoma velik publicitet u hrvatskim medijima, što je dosta naivno.
Logično je da je lipanj bio loš, jer se na more ne ide kad svaki dan pada kiša. Temeljiti procjenu sezone na lošem kišnom lipnju priličan je amaterizam. Uostalom, sve do 2019. godine hrvatski je turizam redovito patio od nečega što se zvalo srpanjska rupa, pa su sezone na kraju završavale dobro do odlično. A ova je godina u prvih pet mjeseci zabilježila toliko dobre brojke da sezona na kraju ne može završiti loše nego i dalje ima šansu da bude rekordna.
Usprkos tome, važno je uočiti one trendove, državne i privatne odluke, ili pojedinačne ekscese, koji izravno ugrožavaju hrvatsku turističku industriju. Evo sedam najgorih i najvažnijih.
Dakle, od 1. srpnja shopping centri i dućani više ne smiju redovito raditi nedjeljom, nego smiju raditi samo 16 nedjelja u godini. Ova je odluka Vlade Andreja Plenkovića pogubna za turizam zbog najmanje dva razloga. Prvo, u turističkoj monokulturi kao što je Hrvatska, sve što nešto prodaje mora moći raditi uvijek, dok se god to vlasnicima isplati. Drugo, zabrana rada nedjeljom, koja se uvodi na samom početku vrhunca turističke sezone, signalizira da Hrvatska postaje represivna zemlja. Turisti uglavnom ne vole represiju. Još jednom ponavljamo kako se ovdje nema smisla pozivati na njemački ili austrijski primjer, jer je u tim zemljama zabrana rada nedjeljom tradicijsko pitanje. Kod nas srećom nije.
Strateški problem hrvatskog turizma, koji i ove godine slabi njegov stvarni potencijal, jest zaista premali broj hotela, a osobito premali broj hotela s pravih pet zvjezdica. Dok god hoteli u ukupnom broju kreveta sudjeluju s 14 do 15 posto ili manje, Hrvatska će ostati tek polurazvijena turistička ekonomija. Dok god gradovi poput Splita, Zadra i Šibenika nemaju ni jedan veliki hotel s pravih pet zvjezdica, ti će gradovi privlačiti goste lošije kupovne moći. Dok god u Hrvatsku ne dođu hotelski brendovi poput Four Seasonsa ili Peninsule, Hrvatska neće postati luksuzna turistička destinacija. Ovo su tvrde i neugodne činjenice.
Hrvatska je, dakle, autodestinacija. U zemlji koja je autodestinacija ne smije se dogoditi da na nekim glavnim autoputevima, poput ceste od Zagreba do Rijeke, radovi traju u lipnju. Taj je slučaj primjer sramotne, tipične državne nesposobnosti da osigura ključne elemente turističke infrastrukture. Nadalje, u mnogim mjestima na Jadranu usred sezone obavljaju se razni građevinski radovi, koji otežavaju promet i čine boravak u tim gradovima neugodnim. I tako iz godine u godinu.
Dubrovački je aerodrom zloglasan po otkazanim ili premještenim letovima uslijed večernjeg vjetra. I tako je desetljećima. Kad smo svojedobno morali dvaput mjesečno putovati zadnjim avionom iz Zagreba za Dubrovnik, gotovo smo uvijek bar jednom slijetali u Split, jer je Dubrovnik bio zatvoren zbog jakog vjetra. Dubrovnik je jedino hrvatsko turističko središte koje živi od aviona. Ako se zna da je dubrovački aerodrom dijelom neupotrebljiv, a nažalost jest dijelom neupotrebljiv, nije li bilo strateški važno početi graditi aerodrom na nekoj lokaciji sigurnijoj od sadašnje? Nažalost, ove je godine i aerodrom na Krku zabilježio nekoliko otkazanih letova zbog jake bure.
Prosječni šampanjci za 330 eura, kroasani za šest eura i macchiato za sedam eura ne bi bili toliki skandal da hrvatske destinacije imaju status Venecije ili Mykonosa. Ali, nemaju. Hrvatska se u svim rangovima cijena mora truditi isporučivati vrijednost za novac. Hotel u kojem soba košta tisuću eura ili restoran koji prodaje degustacijski meni za 200 ili 250 eura nisu nikakav problem, dok je god riječ o fenomenalnom hotelu i međunarodno relevantnom fine dining restoranu, koji svojim uslugama opravdavaju visoke cijene. No, oni koji ne mogu opravdati visoke cijene hrvatskom turizmu i ugostiteljstvu mogu stvoriti prevarantski imidž. Divljanje cijena na moru nije posljedica inflacije, nego čiste pohlepe. Jer jedino zločesta, neumjerena pohlepa može natjerati kafić da naplaćuje kavu sedam eura kao što je ovih dana zabilježeno na jednom južnodalmatinskom otoku. Neumjereno pohlepne destinacije zaslužuju lošu sezonu.
Hrvatska restoranska scena raste iz godine u godinu. No, ona je i dalje u prosjeku, a osobito u donjim svojim segmentima, mediokritetska do veoma loša. Hrvatska nažalost nije zemlja koja masovno privlači gastroturiste, jer ih nema čime privući. Hrvatska samo hrani turiste koji kod nas dolaze iz drugih razloga. Rovinj je jedini turistički grad u Hrvatskoj u koji vrijedi dolaziti baš zbog gastronomije.
Grad Dubrovnik donio je najbizarniju antiturističku odluku koje se možemo sjetiti. Dubrovnik je, znači, zabranio turistima da po centru grada voze kofere na kotačićima, nego ih moraju nositi. Ova iritantna budalaština automatski izaziva revolt kod velikog broja ljudi, ne samo zbog praktičnih problema nego zato što im govori da su došli u sredinu kojom vlada represivni birokratski duh. U Dubrovačkoj je Republici važilo je pravilo da se odluke ne smiju donositi kad puše jugo, jer jugo utječe na duševno i intelektualno stanje. Tko god da je predložio, usvojio i potpisao odluku o zabrani kotačića, bio je pod žestokim utjecajem juga. Ili je naprosto bahat i bedast. U svakom slučaju, takve bizarnosti čine hrvatski turizam prilično antipatičnim.
