Predsjednik Udruženja hrvatskih putničkih agencija Boris Žgomba izjavio je prije nekoliko dana Jutarnjem listu kako hoteli u prvim danima kolovoza bilježe četiri posto manje gostiju nego lani u isto vrijeme. U subotu navečer na Dnevniku HTV-a mogli smo čuti da je gostiju u kampovima pet posto manje. Očigledno je, dakle, kako se nastavlja trend iz srpnja, mjeseca u kojem je hrvatski turizam nakon višegodišnjeg visokog rasta zabilježio stagnaciju.
Samo što se ta stagnacija, prema prvim brojkama iz kolovoza, upravo pretvara u pad. Naravno, na godišnjoj razini, zbog izvrsne predsezone i očekivano dobre posezone, moći će se govoriti o stanovitom rastu. Međutim, ako u dva glavna mjeseca u godini bilježimo stagnaciju ili manji dolazak turista, očito je da se hrvatski turizam, najvažnija domaća industrija, suočava s prvom ozbiljnom krizom unatrag barem pet godina.
Svakom pažljivijem promatraču hrvatske turističke industrije već je dulje vrijeme jasno da naš turizam hitno treba modernizirati. Prvo na konceptualnoj razini. Hrvatska ne može i nikad neće moći biti konkurenta zemljama poput Turske. Što znači da se Hrvatska ne smije orijentirati na masovni industrijski turizam, nego na nišni turizam s naglaskom na potencijalne komparativne prednosti, koje moraju podrazumijevati autentičnost, visoku kvalitetu svakog pojedinog segmenta turističke ponude i korektnu vrijednost za novac.
Evo i kratke liste od šest točaka, koje se zaista moraju što brže mijenjati želimo li da nam turistički prihodi, koji imaju efekt multiplikatora na niz drugih biznisa u zemlji od prehrambene do marketinške industrije, nastave kontinuirano rasti.
Hoteli u Hrvatskoj uglavnom su, barem na vrhuncu sezone, loša vrijednost za novac. Oni su često lažno kategorizirani, ružno izgledaju, slabo su opremljeni te osiguravaju preslabu, najčešće posve generičku uslugu. Velike hrvatske korporacije, uz par iznimaka, zamislile su domaći turizam kao golemu dosadnu spavaonicu s velikim bazenima i trećerazrednom hranom, misleći da će gosti stalno dolaziti sami do sebe. Ove godine nisu došli u dovoljnom broju.
Hrvatskoj je turističkoj sceni potrebno znatno više hotela s pet zvjezdica, jer oni dovode bolje goste, koji podržavaju jaču restoransku industriju i bolju prodaju vina i skupih pića, pa naposljetku i shopping ako ga na Jadranu jednom bude.
Nadalje, hrvatskoj hotelskoj sceni neophodni su luksuzni i globalno prepoznatljivi brendovi kakvih u Hrvatskoj, osim Kempinskog u Savudriji, zasad uopće nema- Kad smo prije dvadesetak godina posjetili Lombok, o kojem se sada puno govori zbog tragičnog potresa, ondje osim Novotela nije bilo ni jednog važnijeg hotela. Danas je Lombok, mjesto koje se doslovno nalazi usred ničeg između Balija i Australije, prepun hotela s pet zvjezdica, dok su se na sam Bali usprkos terorističkim napadima doselili skoro svi najjači svjetski hotelski brendovi. Ritz Carlton, Luxury Collection ili St.Regis doveli bi goste zaista velike kupovne moći, te bi Hrvatsku trajno pozicionirali na upmarket turističkom tržištu.
Kad je riječ o hotelima s četiri zvjezdice, njih bi trebalo što je više moguće tematizirati i specijalizirati. Ako, dakle, imate prosječne sobe, ljudima morate ponuditi što bolju i što obilniju hranu. Ako imate generičku zgradu koja sliči na desetke drugih, gostima morate ponuditi posebne dodatne sadržaje. Najviše što veći hrvatske hotelske industrije nudi jesu animatori na bazenu. Naposljetku, država mora provesti ozbiljnu hotelsku kategorizaciju. Previše lažnih hotela s pet zvjezdica samo kompromitira cijeli naš turizam.
Hrvatska naprosto nema dovoljno školovanih ljudi koji se bave uslužnim djelatnostima. Sve vrste usluga u turizmu, od spremačica i drugih oblika housekeepinga, preko konobarskog posla do F&B-a, zahtijevaju istrenirano i školovano osoblje. Nevjerojatno je da ni država, kao ni velike hotelske kuće, još nisu učinile ništa dovoljno ambiciozno da bi stvorile edukacijske centre za školovanje budućih zaposlenika, i unapređivanje znanja i vještina sadašnjih zaposlenika. Ne bi li bilo logično da se sve najveće hrvatske tvrtke udruže i formiraju veliko, nacionalno privatno učilište za poslove u turizmu?
Država je, dakle, udvostručenjem PDV-a na restorane učinila cijeli jedan esencijalni turistički biznis invalidnim. Rezultati se vide u stagnaciji, pa i padu kvalitete u restoranima na obali, i u cijeloj zemlji. Michelinove zvjezdice i određeni broj dobrih do vrhunskih restorana ne mogu nadomjestiti opću sliku, koja uistinu nije dobra.
A bez međunarodno kompetitivne restoranske industrije nema ozbiljnog turizma. Zaista je krajnje vrijeme da se PDV na restorane smanji, jer je to prvi preduvjet za početak oporavka restoranske scene, kojoj neophodno treba niz poboljšanja.
I ove smo godine vidjeli čitav niz groznih fotografija, koje svjedoče o doista neljudskim uvjetima u kojima žive sezonci na moru. Hrvatske hotelske kompanije, kao i privatni poslodavci, naprosto moraju poboljšati uvjete rada i života svojim zaposlenicima, ne samo zbog elementarne ljudske pristojnosti nego i zato što će ih u suprotnom izgubiti. Sezonski radnici u turizmu moraju se početi tretirati kao zaposleni bilo gdje drugdje u Hrvatskoj, što podrazumijeva i njihov jasan pravni status, dakle ugovore o radu , kao i korektne radne, socijalne i životne uvjete.
Hrvatska ne posjeduje gotovo nikakvu dodatnu turističku infrastrukturu osim ponešto teniskih terena, što je jednako ponudi od prije tridesetak godina, te sve više aquaparkova.
Zbog raznih političko-interesno-administrativnih razloga, Hrvatska je jedna od rijetkih turističkih zemalja, koja nema čak ni golf terene (s jednom ili dvije iznimke). Hrvatska nema ni shopping, ni kulturni turizam, ni sportski turizam. Ima , srećom, party turizam, koji naravno funkcionira kao jedina organizirana dodatna ponuda našem suncu i moru.
Hrvatska je u zadnjih nekoliko godina uživala u imidžu male, lijepe i simpatične zemlje, koju treba otkriti i u kojoj treba uživati. Taj je imidž ugrožen čitavim nizom negativnih pojava: od skandala s odbijanjem rezervacije gay paru iz Brazila u Zadru, preko loše vrijednosti za novac hotelskog smještaja, do zaista neopravdano visokih cijena u dijelu dubrovačkih restorana (nismo protiv visokih cijena kada one jamče visoku kvalitetu što, međutim, prečesto nije slučaj). Čini se da se turistički imidž Hrvatske kreće u u krivom pravcu. Što svakako najhitnije treba spriječiti.
