Vrijeme je turističkih tendera. Riječ je o natječajima za nabavu hrane, vina i drugih proizvoda koji su hotelskim kućama neophodni za predstojeću sezonu. U tim natječajima sudjeluju dvije žestoko suprotstavljene strane. Hotelske kuće koje ih raspisuju, prirodno žele postići što niže cijene kako bi minimalizirale godišnje troškove i postigle viši godišnji profit, koji im onda omogućuje daljnja ulaganja. Vinari, sirari i drugi proizvođači hrane koji se javljaju na tendere, žele postići što bolju cijenu i plasirati što više svoje robe. HoReCa je za niz proizvođača vina i hrane važniji prodajni kanala od supermarketa ili specijaliziranih trgovina.
Budući da su im interesi ozbiljno suprotstavljeni, logično je da su proizvođači ovih dana ljuti na hotelijere. Jedan od najuglednijih privatnih vinara rekao nam je na En primeuru graševine kako su njegovi kolege frustrirani i ugroženi zbog ekstremno niskih cijena vina iz Makedonije i Kosova koje hotelijeri masovno kupuju, pa ih onda prodaju uz marže od 600, 700 ili 800 posto.
Mi sada možemo filozofirati o tome jesu li hrvatska vina preskupa, ali niti jedan domaći vinar koji se odgovorno postavlja prema kvaliteti svojih vina, zaista ne može konkurirati cijenama trash vina koja dolaze is jugoistoka. Problem sa sirevima još je mnogo veći i kompliciraniji. Dan poslije En primeura, razgovarali smo s direktorima dvije vrlo ugledne sirane koje su dobile niz međunarodnih nagrada. Jedan nam je rekao da je fasciniran koliko distributeri, hotelijeri i trgovci ne znaju ništa o sirevima pa, primjerice, ne žele kupovati kozji sir jer misle da neugodno zaudara. Drugi nam je kazao kako hoteli kroz tendere žele nabaviti tone i tone lažnih goudi i fejkanih ementalera i cheddara, ali nisu zainteresirani za domaće sireve.
Okej, jasno je da će većina ugostitelja u sendviče ili burgere ili na pizze stavljati industrijske sireve. Međutim, katastrofalno je što hotelijeri i drugi ugostitelji ne prepoznaju golemi potencijal domaćih sireva. Hrvatska proizvodi jedinstvene, organoleptički iznimno atraktivne ovčje, kozje i kravlje sireve, koji su dokazano međunarodno vrijedni i zaista prirodni. Budući da hrana čini važan dio hrvatske turističke industrije, bilo bi logično da hoteli i restorani promoviraju sireve iz Istre, s Paga, iz sjeverozapadne Hrvatske ili iz Baranje, jer tako stvaraju originalnu dodanu vrijednost u svojoj ponudi.
Strani gosti već godinama žele piti malvaziju, kušati istarska ulja i lokalnu ribu. Nema ništa logičnije nego da počnu tražiti i domaće sireve. Nažalost, osim lošinjske Jadranke, i manjih dobrih hotela poput Navisa, Boškinca ili Meneghettija, gotovo nitko u hrvatskoj hotelskoj industriji nije prepoznao kako je vrhunski sir jedna od naših potencijalno najvažnijih komparativnih turističko -gastronomskih prednosti, koja se ne može imitirati. Takav bi se ignorantski stav morao hitno promijeniti.
