Doček Nove godine uvijek donosi nešto frustracija. Kad ste tinejdžer bojite se tko će vas pozvati i hoće li vas uopće netko pozvati, mislite da o pozivu na doček ovisi vaš status u društvu. Kasnije u dvadesetima, dočeke zaista organizirate prema sklonostima društva u kojem se krećete, što vam često ide na živce, ali ne želite priznati. A još kasnije, slijede obiteljske, katkad čak i poslovne obveze, koje skoro do kraja života determiniraju što ćete raditi na Staru godinu. Ako vam je hrana važna kao što je važna nama, situacija se dodatno komplicira.
Naime, dočeci u hotelima i velikim restoranima i klubovima gotovo nužno znače lošu ili prosječnu hranu, naprosto zato što format novogodišnje večere (vrlo mnogo hrane za puno ljudi u dugom vremenskom razdoblju s previše alkohola) a priori onemogućuje bilo kakvu ozbiljniju gastronomiju.
Kuhanje kod kuće svježija je i zapravo poželjnija opcija koja,međutim, podrazumijeva ili da sami cijelu Staru godinu provedete u kuhinji ili da čovjek koji organizira doček zna kuhati ( što nije baš često).
Gastronomski gledajući, uvjerljivo najbolji novogodišnji format jest večera u manjem restoranu, s ograničenim brojem gostiju, kako bi kuhari stigli dobro obaviti svoj posao. Već petu Novu godinu dočekujemo u Plavom podrumu, koji je novogodišnju večeru doveo do perfekcije, a ovdje se sjećamo nekih od lošijih novogodišnjih večera unatrag dvadesetak godina.
Te smo zime u New York doputovali bez prethodno rezerviranog stola za doček Nove godine. Stoga smo bili sretni i zadovoljni kad smo u jednom malom argentinskom steakhouseu blizu Times Squarea vidjeli da ima još slobodnih mjesta. Argentincima se, međutim, toliko pilo
i plesalo, da su uglavnom zaboravili na hranu, koju su počeli posluživati oko jedanaest i koja nije valjala. Desetak minuta prije ponoći uspjeli smo se probiti do Times Squarea. Vidjeli smo famozno
spuštanje kugle i vatromet, ali nas policija na konjima više nije htjela pustiti natrag do restorana, pa smo utočište od njujorške zime pronašli u baru na najvišem katu hotela Marriot Marquise s fantastičnim pogledima na njujorške nebodere. U baru, međutim, nije bilo nikakve hrane osim snackova. U svakom slučaju i danas pamtimo sjedokose, naizgled teško pokretne argentinske bakice kako živahno plešu tango.
Novi se milenij morao dočekati u Zagrebu, ne zbog samog milenija nego zato što su par dana kasnije održani iznimno važni trećesiječanjski izbori, koje smo željeli pratiti. Pa je tako doček u Dubravkinom putu, kojeg je onda vodio Zdravko Perčin, protekao u erotsko-političkom duhu.
Erotskom zato što se netko sjetio angažirati brazilske go-go plesačice koje su , prirodno, preotele show kuhinji, a političkom zato što se poslije ponoći u Dubravkinom putu pojavio budući premijer Ivica Račan, pa smo idućih par sati filozofirali o politici. Uopće se ne sjećamo što smo jeli.
Casa do Leao veliki je i prilično skupi restoran na jednom od lisabonskih brda. Casa do Leao tipičan je primjer svih mogućih problema s kojima se suočava restoran koji sedam sati mora hraniti više od 200 gostiju. Casa do Leao nije angažirala dovoljno konobara, pa smo po pola sata sjedili bez pića, očekujući da nam netko donese novu buteljku. Šampanjci su bilo topli i ishlapjeli, jer su očigledno bili otvoreni unaprijed. Hrane je bilo vrlo mnogo, bar desetak sljedova, ali nije bila svježa nego podgrijana, pri čemu su osobito loše prošli janjeći kotleti, valjda najgori koje smo ikada igdje probali.
Radilo se o korporacijskom dočeku koji je valjda trebao predstavljati neku vrstu team buildinga, što je samo po sebi loša ideja. Jer, zašto da na Staru godinu viđate sve one iste ljude s kojima se neprekidno družite tristo ili više dana u godini. Sama hrana bila je ridikulozno loša. Klub književnika bio je vrlo dobar u devedesetim godinama, no u dvijetisućitim je počeo ići jako prema dolje, pa se ubrzo zauvijek zatvorio. Atmosfera je podsjećala na svakodnevne poslovne sastanke.
Ovo nam je ustvari bila najbolja Nova godina u 21. stoljeću samo što cijelu noć nismo uspjeli ništa jesti. Večer je počela prilično impresivnom izvedbom Čarobne frule u Državnoj operi u istočnim Berlinu . Zatim smo se odvezli u japanski restoran danas čuvenog chefa Tima Rauea, gdje smo rezervirali večeru zbog blizine Brandenburških vrata. Ispostavilo se, međutim, da je Uma, kako se restoran zvao, za Silvestrovo odlučila funkcionirati kao lounge, što znači da u restoranu nije bilo hrane , osim malo nigirija, rolica i gyoza a glazba je bila glasna kao u klubu. Iz restorana smo izašli prije ponoći da bismo stigli na veličanstveni vatromet iznad Brandenburških vrata.
Poslije vatrometa i nešto žive glazbe na minus deset s vjetrom (berlinska je zima katkad brutalnija od njujorške), pobjegli smo u obližnji Kempinski, čiji je portir mislio da smo hotelski gosti pa nas je odveo u prekrasni veliki atrij gdje je trajala jedna od veselijih novogodišnjih proslava koje smo vidjeli. Simpatične konobarice u mornarskim uniformama točile su Moetov Grand Vintage iz duplih magnuma, većih od njih samih, pa su po dvije djevojke morale držati bocu. Cijeli je prostor bio ukrašen spektakularnim ledenim skulpturama, band je svirao swing i bebop i sve je bilo genijalno, samo što nije bilo nikakve hrane, jer se večera posluživala do jedan, a mi smo stigli oko dva.
I tako smo do pet ujutro gladni uživali u potocima šampanjca, da bi se pred zoru pješke, kroz pusti Unter den Linden uputili prema našem hotelu u Charlottenstrasse. Uspjeli smo se najesti za ručak u Brasserie Gendarmenmarkt, gdje smo vidjeli Gerharda Schrödera s obitelji.
