Još prije desetak godina mnogi su njujorški hoteli u sobama držali buteljke rizlinga iz Finger Lakesa, vinogorja u državi New York. U Veroni bolji hoteli u sobama nude soave i valpolicellu, dok baš svi pristojniji restorani sastavljaju duge liste amaronea.
Luksuzni hotel Gredič u Brdima u sobe je stavio vinske hladnjake sa sedam ili osam buteljki lokalnih vina, na čelu s rebulom. Vino je i teritorijalno, lokalno pitanje. Kada dođete bilo gdje, gdje se proizvodi vino, želite probati i lokalno vino (u jednom dosta luksuznom resortu na Baliju, u sobu su nam svako jutro donosili buteljku lokalnog merlota, koji je bio dosta grozan).
Zagreb ima sreću da je okružen s nekoliko jako dobrih terroira. Tu prije svega mislimo na Plešivicu i Moslavinu. Plešivički pjenušci uvjerljivo su najbolji u Hrvatskoj, a neki od njih mogu podnijeti visoke međunarodne kriterije.
Moslavački škrleti mogu pak postati idući važan fenomen hrvatske vinske industrije. Dobri moslavački škrleti puni su zrelog žutog voća, jako svježi, lakopitki a opet strukturalno supstancijalni. Riječ je o visokomercijalnim, lokalno specifičnim vinima, koja nisu nimalo kičasta. I koja su još uvijek prilično jeftina, s obzirom na kvalitetu. Tipičan primjer takvih vina jest Škrlet iz 2019. vinarije Košutić.
O Hrvoju Košutiću već smo pisali u povodu njegova izvrsnog maceriranog rizlinga Rustik, a ovih smo dana probali i Košutićevu nefiltriranu, jako originalnu i ozbiljnu graševinu. Međutim, njegovo je tržišno najvažnije vino bazični škrlet (kao i u slučaju vinarije Voštinić Klasnić).
S obzirom na postojano visoku kvalitetu plešivičkih pjenušaca i moslavačkih škrleta, bilo bi razumno da oni postanu zaštitni vinski znakovi zagrebačkih hotela, restorana i barova.
Nema ništa logičnije nego da vas u centru Zagreba kad naručujete pjenušac ili vino konobar prvo ponudi plešivičkim pjenušcem ili moslavačkim škrletom (kao što će vas u Istri uvijek prvo ponuduti malvazijom).
