Na 24Kitchen zadnjih smo tjedana mogli gledati putopisno gastronomski serijal Ricka Steina From Venice to Istanbul, u kojemu ovaj 73-godišnji britanski kuhar i TV voditelj putuje sjevernom Italijom, Hrvatskom, Albanijom, Grčkom i Turskom, istražuje lokalnu hranu i ponešto kuha. Rick Stein legenda je britanske gastronomije, s nizom restorana u Engleskoj i dva u Australiji. Gospodin dulje od četvrt stoljeća snima gastro emisije od kojih su neke svjetski popularne, napisao je bezbroj kuharica i zaista izvrsno kuha. Snimku njegove pripreme rižota u epizodi o Veneciji trebao bi pogledati svatko tko još nije siguran što je zapravo rižoto.
[adsense_content_v2]
No, iskusni gospodin Stein uglavnom nema pojma ni o čemu drugom osim o hrani. Uostalom, morao je napustiti školovanje zbog jedinica iz povijesti i engleskog, pa se kao klinac zaposlio u klaonici (kasnije je ipak završio engleski). Steinovo golemo opće neznanje manifestira se, primjerice, u njegovim opaskama o vinu: on i dalje misli da je retsina tipično grčko vino, premda grčka vinska industrija svim silama želi pobjeći od tog proizvoda s borovom smolom. Stein, nadalje, smatra kako sommelieri i vinski kritičari preziru rose, premda bolji rosei redovito dobivaju više od 90 bodova na svjetski relevantnim ocjenjivanjima.
U seriji from Venice to Istanbul Stein pokušava objasniti albanski nacionalni karakter kroz par bizarnih poslovica, a dijelovi posvećeni Dalmaciji doimaju se kao pregršt predrasuda nekog loše informiranog Europljana kad prvi put dođe na Bali ili u Ugandu.
Stein je, dakle, stigao u Split brodom iz Italije. U Splitu se na tržnici divio svježini srdela i trilja, da bi zatim u nekom bistrou pojeo fritto misto, uz što su mu donijeli Karlovačko pivo koje srećom nije komentirao. Zatim je vozeći se kroz Dalmaciju prema Stonu, rekao da se odmah zaljubio u Hrvatsku jer ovdje žive jednostavni ljudi, koji jedu jednostavnu hranu i jer je sve jeftino. Pa je zatim primijetio da lokalno stanovništvo priprema samo sitnu ribu, jer se velika prodaje Talijanima koji je bolje plaćaju.
Premda je ovo o prodaji Talijanima točno, zaista je komično da gastronomski putopisac, k tome odličan kuhar, nije uspio primijetiti da se u našim restoranima prodaju sasvim pristojne količine šanpjera, škrpine, zubaca i tune. O škampima da ne govorimo. Uostalom, nije morao primijetiti: mogao je, pripremajući se za emisiju, pročitati bilo što o hrvatskim vinima i restoranima objavljeno u velikim zapadnim medijima, uključujući najutjecajnije britanske medije.
No, to se ne bi uklapalo u Steinovu poetiku prikazivanja Hrvatske, Albanije pa i Grčke kao zemalja jednostavnih ljudi s vrlo bazičnim potrebama, koji kuhaju jednostavnu, bazičnu hranu, što on, Stein, jako voli. Kad si zadate takav dobronamjerno kolonijalni ideološki okvir, jasno je da činjenice nisu bitne, pogotovo za nekoga tko je izbačen iz škole jer nije mogao položiti povijest.
No, Rick Stein uistinu nije maliciozan. On nam je u svom zabavnom serijalu samo pokazao kako nas vjerojatno vide i mnogi drugi stranci koji ne znaju previše o Hrvatskoj. Utoliko su Steinove opservacije o Hrvatima zapravo korisne.
