Prije nekih tridesetak godina, dok se u Americi tek bila rađala industrija crafta i dok gotovo nitko u Hrvatskoj nije znao za Chimay, Orval i Duvel, Laški golding bio nam je jedino utočište od terora Ožujskog, Karlovačkog i Uniona. Laški golding (golding je sorta hmelja) u Zagrebu se prodavao u debeljuškastim bocama od pola litre s ružnom ljubičasto ružičastom etiketom. Ali, Laški golding bio je prvo pravo pivo koje smo mogli svakodnevno kupovati.
Sa petnaest posto ekstrakta i izrazito hmeljnim aftertasteom, Laški golding kombinirao je veliko, moćno tijelo s jakom, pravom pivskom gorčinom. Laški golding ostao je najbolja uspomena naših prvih pivskih opijanja. Stoga smo se razveselili kad smo u vibrantnom baru Mr. Fogg u Martićevoj ulici u Zagrebu, naletjeli na Laški golding. Nismo znali da se još uvijek proizvodi.
Pošto smo ga kušali, nekako bismo radije da se više ne proizvodi. Moderni Laški golding više nema skoro nikakvo tijelo jer je ekstrakt sa 14 posto smanjen na 12,5 posto, gorčina hmelja nestala je negdje u meandrima pogrešne vizije o komercijalnom pivu. Današnji Laški golding tipično je beskarakterno pivo koje ne čini razliku.
Slučaj kastracije Laškog goldinga pokazuje da Pivovarna Laško ne posjeduje ni minimalnu viziju o svjetskim pivskim trendovima. Dok BrewDog i druge craft pivovare rade milijunske promete na snažnim i specifičnim okusima, Pivovarna Laško uništila je jedini svoj specifični brand koji je mogao konkurirati ns tržištu pravih piva. Baš šteta.
