Prije točno deset godina zatekli smo se na večeri u fine dining restoranu veličanstvenog londonskog hotela Mandarin Oriental. Negdje iza prvog predjela u restoran je ušla gospođa u sivoj trenirki i tenisicama. Pamtimo da su skoro svi gosti, uključujući i nas, prekinuli jesti i pogledali u osobu koja je drastično odudarala od ambijenta večernjih haljina i tamnih sakoa. Konobari prvo nisu znali kako da postupe, ds bi toj neprikladno odjevenoj Njemici napokon dali stol, jer se radilo o hotelskoj gošći.
U ono su vrijeme još vladala čvrsta pravila o odijevanju u luksuznim barovima i restoranima. Tenisice su bile uglavnom zabranjene, trenirke posve nezamislive, dok muškarci u pojedine lokale nisu smjeli ući bez kravate. U ondašnje željezno pravilo kravate osobno smo se uvjerili u newyorškom Le Cirqueu 2000, a zatim i u londonskom Ritzu, gdje su nam garderobijerke vezale restoranske kravate prije nego što su nas pustili u salu.
Danas je sve drukčije. Preksinoć u baru pariškog Ritza, vjerojatno najboljeg hotela na svijetu, oko ponoći smo nabrojali barem desetak gostiju u tenisicama. Nije se radilo samo o mladim ljudima. U oči nam je upao stariji gospodin u plavim platnenim tenisicama, koji je pio koktele s atraktivnom tetoviranom mladom ženom u srebrnoj minici i štiklama s platformama od petnaestak centimetara. Jučer smo, pak, na popodnevnom čaju u hotelu Le Crillon jednom od najluksuznijih pariških hotela, naišli na još najmanje desetak ljudi u tenisicama. Nekoliko njih nosilo je i trenirke.
Ako se, dakle, u Ritz i Le Crillon može dolaziti u tenisicama, to znači da se apsolutno svugdje može dolaziti u tenisicama. Što opet znači da dress code više ne postoji (ovih smo dana u Parizu jedino na striptease klubu Cupido kraj kojeg smo prošli na putu za kavu u Telescopeu, vidjeli upozorenje o zabrani tenisica).
Ovdje nije riječ samo o tome da tenisice danas mogu biti skupi i prestižni modni predmet. Ovdje se, zapravo, radi o tome da je publika koja ima novca za luksuzne restorane i barove, masovno odlučila da više ne želi ograničenja ni dress code, na što se i najluksuzniji restorani i barovi naprosto moraju priviknuti. Pa ćemo i u restoranima s tri Michelinove zvjezdice sve češće viđati melange seksi haljina i visokih štikli, s trapericama i tenisicama. Jer tako nalaže duh vremena.
U svim promjenama kroz koje danas prolazi restoranska industrija, pitanje etikete i formalnosti, vanjskih znakova poštovanja restorana, nekako ostaje po strani. Posljedica je to sveopće demokracije fine dining restorana, ali i ambicije restoranske industrije da se otvori prema što široj publici, ojača svoj utjecaj te na koncu postane profitabilniji biznis. Gosti i dalje nisu izuzeti iz restoranskog bontona, samo su se dijelovi rituala promijenili.
