Jedan veliki domaći hotelski lanac u svojim all inclusive resortima ne nudi istarske malvazije ni dalmatinske plavce nego kosovska vina, koja nabavlja za otprilike sedam kuna po litri. Takva je praksa višestruko štetna. Prvo, prodajom jeftinih kosovskih ili makedonskih vina u jadranskim hotelima visokih kategorija izravno se uništava identitet hrvatskog turizma. Hrvatska je stara vinska zemlja, sa stalnim rastom kvalitete vina, a vino zaista mora postati integralni i prepoznatljivi dio našeg turističkog proizvoda.
Plasman ultrajeftinih uvoznih vina duboko kompromitira hrvatski turistički proizvod; nikome, pa ni direktorima ni vlasnicima te hotelske grupe, nipošto nije u interesu da turisti Hrvatsku identificiraju s lošim stranim vinima, umjesto s dobrim domaćim vinima, jer tako gosti stječu lošiji dojam o našoj ukupnoj turističkoj ponudi, manje je vjerojatno da će se vratiti, a još je manje vjerojatno da će trošiti više novca. Drugo, takvom se poslovnom logikom ugrožava hrvatska vinska industrija, čiji je poslovni saldo unatrag nekoliko godina sve dublje u crvenom.
U interesu hrvatskih hotelijera trebala bi biti potpora domaćoj vinskoj industriji, baš zato što ona spada u bolji dio ukupnog našeg turističkog asortimana, o čemu svjedoče brojna međunarodna priznanja poput zaista izvanrednih 95 bodova Veraldinom Istrianu na ovogodišnjem Decanterovu Svjetskom prvenstvu.
Kult Plave Kamenice nije protiv uvoza vina u Hrvatsku. Dapače, bili bismo vrlo sretni kad bi se u našim trgovinama i na vinskim kartama boljih restorana i wine barova našlo još puno više vrhunskih buteljki: od Kruga i Selossea preko čileanskih i argentinskih crnih vina koja ne moraju puno koštati, pa do vrhunskih goriških ili vipavskih vina, koja gotovo da su iščezla s naše scene.
Međutim, u Hrvatsku se uvoze milijuni i milijuni litara bezimenih i beskarakternih vina iz istočne Europe, uglavnom iz Makedonije i s Kosova, po cijenama jednakim ili manjim od kilograma boljeg vinskog grožđa u Hrvatskoj (dok, istodobno, izvoz naših vina stagnira). Tako se tržište višestruko kontaminira: potrošači se uče konzumirati ono najgore od vina, dok se domaće proizvođače prisiljava da ruše cijene ispod ekonomske logike, čime ugrožavaju postignutu razinu kvalitete.
I dok se na ponudu jezera loših istočnoeuropskih vina u supermarketima zasad ne može utjecati, jer je glavni posao supermarketa da u zakonskim okvirima što efikasnije prodaju što jeftinije nabavljenu robu, zaista je sramotno i štetno kada veliki hotelski lanci svojim gostima masovno nude najjeftinija i najbezvrednija uvozna vina.
Radi se o nerazumnoj zloporabi hrvatskog turističkog buma bez imalo volje da se pogleda unaprijed. Uostalom, ako ljetujete u Španjolskoj, Grčkoj ili Portugalu, biste li u Vašem hotelu htjeli piti lokalno vino, ili neku bugarsku tekućinu nepoznatog stvarnog sadržaja (Bugarska, naravno, proizvodi i vrlo fina vina), koja je u cisternama dopremljena do Vašeg bara na plaži? Odgovor na ovo pitanje sasvim je jasan, i ne može ga opravdati nikakva matematika hotelskog menadžmenta.
