U petak navečer, nešto prije početka nogometne utakmice Hrvatske i Engleske, vidjeli smo TV reklamu za lazanje bolognese u Plodinama, koje na akciji koštaju 18,99 kuna po kilogramu.
Zainteresirala nas je ta ekstremno niska cijena jer sam kilogram osrednje talijanske tjestenine košta dvadesetak kuna, pa smo provjerili o kakvim je to lazanjama riječ. Brend Stefano Toselli pod kojim se prodaju nije talijanski kako bi sugeriralo ime, nego francuski, iz Normandije.
Provjerili smo što se to nalazi u kilogramu lazanja s mesom koje koštaju manje od kilograma obične suhe tjestenine ili jednako kao 10 dekagrama supermarket čokolade srednje kvalitete, ili 6 kuna više od jednog King sladoleda.
Prema web stranici OpenFoodFacts.org, open source bazi stvarnih podataka o sastavu prehrambenih proizvoda, bestseler lazanje iz Plodina sastoje se od vode, koncentrata rajčice s vodom, brašna, 10 posto govedine, fonduea od nespecificiranih sireva, pa opet vode, pa mliječnih proteina, mlijeka u prahu, ribe i soje u tragovinam te od pet aditiva, E331, E 452, E14XX, E410 i E145.
Na UDD-ovoj web stranici posvećenoj E brojevima provjerili smo o kakvim je aditivima riječ. E331 su soli limunske kiseline koje se koriste kao emulgatori. Za istu svrhu koriste se i polifosfati E452, aditivi na koje nutricionisti upozoravaju zadnjih nekoliko godina.
Riječ je o aditivima koji se masovno koriste u prehrambenoj industriji i, iako nisu opasni u malim količinama, ako se dugo unose u većim količinama mogu negativno utjecati na metabolizam, a neke ih studije povezuju i sa srčanim bolestima. To se posebno odnosi na ljude koji se redovno hrane prerađenim supermarket proizvodima. Ne preporučuje se dnevni unos veći od 70 miligrama ovih polifosfata po kilogramu tjelesne mase.
E410 je brašno sjemenki rogača koje se koristi kao zgušnjivač i ne smatra se opasnim, osim što u većim količinama fermentacijom u probavnom traktu kod nekih osoba može izazvati nadutost. E145 je regulator kiselosti i sredstvo za rahljenje brašna. E14XX je također regulator kiselosti i pojačivač okusa.
Da bi uštedjeli na mesu, proizvođači ovakvih proizvoda “napuhuju” meso velikom količinom koncentriranih proteina koji vežu vodu i masnoću. To je uobičajeni trik u proizvodnji jeftinih supermarket hambugera, lazanja pa čak i pilećih prsa. U nekim proizvodima koristi se doslovno upola manje mesa nego što se kupcu čini. Za vezanje vode i masnoća najčešće se koriste proteini iz svinjske kože.
Osim što su, dakle, bogate aditivima i vodom a siromašne mesom i rajčicama, lazanje Stefano Toselli zanimljive su i zbog činjenice da je tu normandijsku tvrtku kupila belgijska korporacije koja se bavi proizvodnjom gotove, uglavnom smrznute hrane. Ta se korporacija zove Ter Beke. Zašto je to važno?
Ter Beke se 2013. spominjao u onom famoznom paneuropskom skandalu s industrijskim lazanjama u kojima je umjesto govedine pronađeno konjsko meso. U Ter Bekeu su tvrdili da u njihovim proizvodima nije bilo konjetine nego je konjski DNK u njima pronađen zato što im je dobavljač bez njihova znanja prodao proteine za napuhivanje mesa od konjske a ne svinjske kože. ali svejedno su privremeno zatvorili dvije tvornice lazanja.
Tvornice gotovih jela, koja proizvode hranu nulte kvalitete a katkad i štetnu, neizbježna su pojava na globalnom tržištu hrane. Kao što su neizbježni i supermarketi koji na akcijama prodaju takvu hranu po nevjerojatno niskim cijenama
No, svatko sebi treba postaviti pitanje zašto kupuje i jede takav trash.
Sama cijena ne može biti opravdanje, jer ima i svježih, neusporedivo ukusnijih i zdravijih proizvoda. Počnimo sa svježim srdelama, koje se mogu dobiti već za 15 kuna po kilogramu, dok kilogram svježe pastrve košta oko tridesetak kuna. Razna svježa mesa poput piletine i svinjetine, koja doduše često jesu puna hormona i tko zna kako tovljena, ipak su nešto zdravija od teško procesirane hrane poput ovih lazanja, a isto koštaju 20 i 30 kuna po kilogramu(piletina katkad manje).
Zašto onda u Hrvatskoj, a i u svijetu, ljudi stoje u redu da bi kupili smrznute lasagne na akciji? Zbog neznanja i lijenosti.
Mnogi ljudi ne znaju ništa o hrani, nemaju pojma o kuhanju, ali zato imaju grozne i po zdravlje opasne prehrambene navike, koje uredno prenose na svoju djecu.
Tu se zapravo više ne radi o hrani već o velikom, iznimno značajnom državnom i društvenom problemu koji, osobito kod nas, još nije dovoljno osviješten.
