Prije nekoliko dana objavili smo podatke koji, suprotno tvrdnjama državnih dužnosnika, pokazuju da je hrvatski turizam ove godine u svojim najvažnijim sektorima, hotelijerstvu i kampovima, zabilježio pad od nekoliko postotaka u usporedbi s lanjskom godinom.
Dakle, ne stagnaciju nego pad, i to u punoj sezoni, što se nikako ne može nadoknaditi eventualnim povećanim prometom u posezoni, jer su posezonske cijene neusporedivo niže od ljetnih. Primjerice, soba u rovinjskom Monte Muliniju sada košta 150 eura na noć, dok je u srpnju i kolovozu postizala cijenu od oko 500 eura na noć.
U raspravama koje smo tijekom ljeta vodili s nizom hotelijera, ugostitelja i ljudi iz drugih biznisa vezanih uz turizam, iskristaliziralo se nekoliki značajnih preporuka koje treba što prije realizirati kako bi hrvatski turizam odmah počeo rasti, i kako ne bi ovisio o političko-sigurnosnoj situaciji na Mediteranu (dogode li višemjesečni štrajkovi u Grčkoj ili vojni udar u Turskoj, jasno je da Hrvatska raste). Evo glavnih, očiglednih preporuka:
Hrvatska turistička industrija nedovoljno je radila na podizanju raznih segmenata kvalitete. Otvoreno je premalo novih hotela s pet zvjezdica, brojni stari hoteli s pet zvjezdica zapravo zaslužuju tri, u najboljem slučaju četiri, dok također brojni stariji hoteli s četiri zvjezdice jedva zaslužuju tri.
Restoranska industrija vezana uz turizam uglavnom je ostala na generičkoj razini, bez dovoljno ambicije, vizije i specifičnih lokalnih identiteta, s lošom nabavom i nestručnom realizacijom. Takva restoranska industrija naprosto ne može privući ozbiljne goste.
Loše stanje u velikom broju hotela i u restoranskoj industriji ove je godine dovelo na more manje zahtjevne goste. Niz restoratera, i to onih u ambicioznijem, boljem segmentu biznisa, žalilo nam se kako su prodavali manje vina nego lani, osobito buteljiranog, dok su nam pojedini distributeri rekli kako bilježe pad prodaje vina od tri ili četiri posto.
S druge strane, najbolji jadranski restorani, osobito oni s Michelinovim zvjezdicama, bili su bukirani cijelu sezonu bez obzira na razmjerno visoke cijene, što samo znači da se dizanje kvalitete i međunarodna priznanja za kvalitetu definitivno isplate. Zasad kratkoročno.
Vlasnik Pelegrinija Rudi Štefan prošlog je mjeseca javno upozorio da će skoro svi fine dining restorani restorani nestati sa scene do 2022. ako se ne promijeni porezna politika.
Ove se sezone zorno vidi koliko je preklanjsko udvostručenje PDV-a pogodilo hrvatsku restoransku industriju, koja je u startu postala nekonkurentna restoranskim industrijama drugih sredozemnih zemalja.
Budući da je turizam glavna hrvatska privredna grana od koje zavisi velik dio BDP-a, devizni priljev kao i niz pratećih biznisa, turizam i ugostiteljstvo morali bi plaćati onolike poreze, ili nešto manje, kakvi se plaćaju u konkurentskim zemljama.
Bez takve porezne politike nema preduvjeta za daljnji kvalitativni razvoj hrvatske turističke i restoranske industrije.
Jako je dobro što se pojedine velike hotelske tvrtke, poput Valamara, povezuju sa stručnim organizacijama poput Budi Foodie, pa zajednički školuju ljude za ozbiljnije poslove u ugostiteljstvu.
Lijepo je i što Jadranka svake godine preko zime šalje svoje kuhare na stažiranje u inozemstvo, i što ima stalni program doobrazovanja svojih zaposlenika. No, to su samo parcijalna rješenja.
Hrvatska bi kao turistička zemlja morala što prije osnovati instituciju poput CIA-e (Culinary Institute of America) koja bi se osim ugostiteljstvom bavila i turizmom, i koja bi školovala mlade ljude za najširi raspon poslova u turističkoj i restoranskoj industriji.
Budući da je riječ o velikoj investiciji i o logistički vrlo složenoj operaciji, čini nam se logičnim da osnivači hrvatske CIA-e budu glavne hotelske tvrtke u suradnji s državom.
Bez osnivanje institucije takvog tipa, nazovimo je, recimo, Hrvatski institut za turizam i gastronomiju, Hrvatska ne može sustavno riješiti problem nedostatka stručne radne snage u turističkoj i ugostiteljskoj industriji.
Ovdje se nalazimo na terenu tipičnom za cijeli hrvatski biznis. U Hrvatskoj se ništa ne može učiniti brzo. Primjerice, zagrebačka Esplanade, koja se trebala početi preuređivati krajem ove godine, još nije uspjela skupiti sve potrebne papire i dozvole, pa je malo vjerojatno da će Esplanadin face lifting krenuti i iduće godine, dok se tek 2020. smatra sigurnom.
Nadalje, niz gradova na moru još nema nove prostorne planove koji bi omogućili nove investicije; takvi se osnovni dokumenti donose godinama. A neke najveće potencijalne investicije u hrvatski turizam koje se već dugo najavljuju, i dalje su na čekanju, što zbog infrastrukturnih razloga, što zbog vlasničkih prijepora koji se u Hrvatskoj često pokazuju nerješivima.
