“Od ovog se posla može živjeti. On je održiv i može se isplatiti,” pričao nam je u utorak popodne ribar Mate Brozić dok smo razgovarali na molu u Valdarkama, mjestašcu između Malog i Velog Lošinja. Brozićev 11-godišnji sin Matej igrao se na manjoj barci, kojom Brozić svakog jutra u šest izlazi na more.
“Kad bih imao, kako se to kaže čisti start, kada ne bi bilo kredita, od ribarstva bi se moglo jako dobro živjeti. Okej, možda ne onako specijalno, ali svakako dobro. Ovako zbog financijskih obveza stalno moram žonglirati, kao i većina ljudi u našoj zemlji. Ali, ribarstvo se isplati, čak i u netipičnim okolnostima poput ovih u zadnje doba,” kaže gospodin Brozić.
Netipične okolnost obuhvaćaju dva fenomena koja bitno utječu na ribarski posao i egzistenciju, kao i na sadržaj naših tanjura. Riječ je o vremenu koje remete klimatske promjene i o neobjašnjenim promjenama u populaciji pojedinih morskih životinja važnih za ljudsku prehranu.
U Jadranu, primjerice, dvije godine nema hobotnica. “Hobotnica nam je važan ulov, posebno zimi. Ali, ove zime jedva da sam nešto ulovio. Već par godina hobotnice kao da su nestale, a nitko nam ne zna reći zašto se to dogodilo.Dobro se sjećam vremena kad je hobotnica bilo toliko da ribari nisu znali što će s njima,” kaže Mate Brozić.
Kad je pak riječ o vremenu, Brozić pamti godine s po 29 radnih dana mjesečno. “Tad sam radio i nedjeljom, što više ne činim i doslovno smo svaki dan izlazili na more. Zadnjih godina nismo ni blizu tome. Ovoga proljeća stalno puše. Evo, jutros sam isplovio u šest i već u osam morao sam se vratiti, jer se digla bura. U zadnja dva tjedna imao sam samo četiri radna dana.” Kada radi, međutim, Brozić radi dobro i dobro zarađuje.
Gospodin Brozić se naime, specijalizirao za škampe, koje tržište neprekidno traži i čija je cijena postojano visoka. “Škampa, hvala Bogu, ima dosta. Pune dvije godine ovo područje obiluje velikim škampa, ali baš onim jako velikim . Ulovim ih prosječno petnaestak kilograma na dan. Sad su u punoj sezoni. Zanimljivo je da se pojavljuje sve više hlapova, a u vrši mi zna završiti i pokoji pravi jastog, antenaš. Tih pravih jastoga ovdje nekad uopće nije bilo,” primjećuje lošinjski ribar.
Olakotna okolnost za Brozića i druge lošinjske ribare jest da ne zavise od turističke sezone. Jadranka, tvrtka u čijem su vlasništvu svi bolji lošinjski hoteli, otkupljuje ulov cijele godine, dakle i kad su hoteli zatvoreni. Osim Jadranke, Brozić redovito prodaje škampe, hobotnicu i hlapove pojedinim privatnim lošinjskim restoranima, poput Mola u Rovenskoj. Prije je prodavao i puno listova, ali ih u lošinjskom i creskom moru više nema. Listove su pod svoje uzeli delfini.
“Nema bolje stvari nego kad vam delfini zaplivaju oko broda, to je nevjerojatno gledati. Ali, otkako se populacija delfina povećala, ribari imaju problema. Delfini nas prate. Čim izađemo vam i bacimo mreže iza nas se stvori kolona delfina. Najviše masakriraju listove, njih najviše vole. Poštujem delfine, more pripada njima, ali kad ribari dignu mreže a unutra samo glave…nije im svejedno.”
Mate Brozić nije tradicijski ribar, koji je naslijedio barku i zanat svog oca. Brozić je na Lošinj došao 1994. s Krka, oženio se, dobio troje djece. “Radio sam više poslova prije nego sam počeo loviti ribu,” kaže. Zahvaljujući racionalnim poslovnim odlukama poput specijalizacije za škampe i dugoročnih sporazuma s velikim kupcima, ribarstvo je razvio u posao od kojega njegova obitelj živi. “Moji sinovi bi mogli nastaviti,” kaže Brozić gledajući u Materja.
Mate Brozić, koji nas je odmah podsjetio na Davida Skoku, ostavlja dojam artikuliranog profesionalca srednjih godina, koji zna što želi od svog posla. Takav, moderni sloj profesionalaca u ribarstvu, stočarstvu i ratarstvu, i njihovi nasljednici, trebali bi nositi suvremenu, butiknu hrvatsku poljoprivrednu proizvodnju.
