Većina Zagrepčana još pati od PTSP-a od potresa koji je u nedjelju 22. ožujka 2020. u 6 i 24 ujutro gadno oštetio glavni grad. Osim što nas je učinio preosjetljivima na svaki vibraciju i potmuli zvuk, i što je mnoge stanovnike centra i sjeveroistočnih naselja doveo u materijalno tešku situaciju, potres je razotkrio grad. I to u dva smisla.
Prvo, potres je razotkrio činjenicu da su Donji grad i Gornji grad velikim dijelom doslovno bili tek Potemkinove kulise. Drugo, potres je razotkrio da se grad Zagreb kao administrativno tijelo naprosto nije kadar nositi s katastrofama takvog ranga, pri čemu je i državna vlast pokazala jednaku nesposobnost.
Danas, godinu dana kasnije, središte Zagreba izgleda najzapuštenije i najružnije otkako je grad dobio svoju modernu urbanističku definiciju. Doslovno ništa nije obnovljeno, mnogošto još nije sanirano, a pojedini punktovi doimaju se kao da se potres desio prije tjedan a ne prije godinu dana. Gledajući sa stanovišta turizma i ugostiteljstva, Zagreb je zbog potresa barem srednjeročno uzgubio turistički potencijal. Zagreb, nažalost, trenutno nije grad u kojem turisti imaju mnogošto za vidjeti.
Nadalje, mnogi su se lokali povukli iz centra, što je osiromašilo i uobičajeni gradski život, ali zapravo nije loše: ni jedan moderni veliki grad više ne može funkcionirati monocentrično. Zajednički učinak potresa i epidemije doveo je zagrebačko ugostiteljstvo i hotelijerstvo u najsloženiji položaj još od vremena Domovinskog rata. Tek najesen, budemo li se do tada uspjeli masovno cijepiti, moći će se procijeniti tko će i gdje od zagrebačkih ugostitelja i hotelijera zaista uspjeti preživjeti.
