Hrana je jedno od čovjekovih najvisceralnijih iskustava. Jedno od najintenzivnijih. Jedno od najemotivnijih. Ipak, kako odrastamo, na hranu kao da obraćamo sve manje pažnje. Zanemarujemo rituale, doživljaje i komplicirane kulturološke implikacije hrane, zaboravljamo koliko preko hrane možemo naučiti o drugima i komunicirati sa svijetom koji nas okružuje. Toliko manje pažnje s vremenom počinjemo posvećivati hrani, i jedenju, da je mindful eating, jedan običan izraz koji označava blago obraćanje pažnje na jedenje, postao cijela industrija i moćan marketinški trik.
Utoliko je važnija jedna mala knjiga koja je uoči božićnih blagdana, najvećeg slavlja hrane u godini, izišla u Hrvatskoj u nakladi ArTresora. Riječ je o slikovnici za djecu “Sve je to slasno” njemačke autorice Alexandre Maxeiner i ilustratorice Anke Kuhl, koju je na hrvatski prevela Sandra Mlađenović. Sve je to slasno je vesela, izvrsno ilustrirana knjiga s vrlo malo teksta koji puno govori.
Sva živa bića moraju jesti, glavna je poruka knjige, i svatko na svijetu jede na svoj način. Sve je to slasno je neka vrsta atlasa različitih kultura hrane, ali još važnije, različitih iskustava s hranom. Osim što opisuje bogatu raznolikost navika, ukusa, okusa i običaja vezanih uz hranu, Sve je to slasno govori o tome da hranu, bez obzira na različite namirnice i pojmove onoga što je “fino” a što je “čudno” ili “odvratno”, svi zapravo doživljavamo isto. Iako neki uživaju u puževima i žabama a drugima se od tog diže želudac, zapravo svi jedemo hranu koja nam je lijepa, mirisna i ukusna i izbjegavamo onu koju ne doživljavamo tako. I na naslovnici su tri djeteta, jedno od kojih jede špagete, drugo muffine a treće skakavce i svi se jednako zadovoljno smiju.
Tematika kojom se slikovnica bavi nije nimalo jednostavna, ali djeci se poštenim pristupom sve može objasniti; od etičkog aspekta veganske prehrane do problema masovne industrijske proizvodnje hrane i nejednakosti u pristupu hrani. Slikovnica Sve je to slasno djecu suočava s ozbiljnim činjenicama, primjerice s činjenicom da je lijepi komad mesa na tanjuru jednom bio slatki ružičasti praščić kojega smo ubili da bismo ga pojeli. Ali i prenosi jako važnu poruku. A to je da hrana nije slučajnost. Da ono što jedemo proizlazi iz navika, običaja i kulture. I govori puno o nama, kao i o drugima. Da ne treba suditi o ljudima po hrani koja nam je nepoznata, nego ih upoznavati kroz hranu (odličan crtež djece iz cijelog svijeta za stolom, svatko sa svojim doručkom, svašta je na tom stolu). I prije svega da treba njegovati vlastitu, osobnu i zajedničku kulturu hrane, razvijajući svijest o svim aspektima prehrane od ekologije i uzgoja do uživanja u hrani i njegovanju boljih prehrambenih navika u svakodnevnici.
Ova jezgrovita, vrlo duhovita i pametna slikovnica uspjela je na malom prostoru, djeci razumljivim jezikom sažeti neka od najvažnijih pitanja aktualne rasprave o budućnosti hrane koju inače pratimo na gastronomskim portalima i kongresima. Za generaciju koja će, izgleda, morati tražiti rješenja za ta pitanja, nikad nije prerano da počne čitati o njima.
