Tač je u petak iza dva bio potpuno pun. U dvadesetak godina postojanja, ovaj sad već doslovno kultni restoran na Vrhovcu, nikad nije imao toliko gostiju kao od kraja zadnjeg lockdowna do danas.
Kad bismo htjeli biti prejednostavni rekli bismo da je tajna Tačeva uspjeha u afirmiranju vrhunskih sastojaka hrvatskih regionalnih gastronomija, propuštenih kroz naizgled bazično ali zapravo prilično kompleksno kuhanje. No, ova defincija obuhvaća manje od pola istine.
Istina o Taču, omiljenom restoranu hrvatskog predsjednika i premijera (danas ni jednog ni drugog nije bilo na Vrhovcu) malo je kompliciranija. Tač je, ustvari, mjesto gdje se susreću one hrvatske gastronomske suprotnosti, koje se gotovo nikad ne nalaze u zajedničkim kontekstima.
Tač nema formalni jelovnik. Umjesto formalnog jelovnika konobari idu od stola do stola s velikom crnom ploćom, na kojoj su ispisana današnja jela, što samo po sebi izgleda vrlo privlačno: pogrešno je što uz jela nisu ispisane i cijene.
Današnja je Tačeva školska ploča počinjala s nekoliko verzija plave tune i salatom od grancigule. Naručili smo rakovicu i tartar od tune. Tartar od tune, narezan rukom, bez ikakvih suvišnih začina i bez ijedne asocijacije na soju (nema ništa dosadnije od tartara od tune zasićenog sojinim umakom), za dvije je klase najboljii u Zagrebu.
Salata od istarske grancigule, bijela, čista i elegantna, prvorazredna je sezonska delikatesa Zatim smo, kao međujelo, naručili gregadu od sušenog brancina, koja se doimala kao fine dining verzija klasičnog božićnog bakalara. Ručak smo završili izvrsnom mliječnom janjetinom s Paga, koja je otpadala s kostiju, i najboljim ćevapima u Zagrebu, a vjerojano i u Hrvatskoj.
Tač nije izmislio promoviranje ćevapa u ozbiljnu gastronomiju.To je prvi napravio Jeffrey Vella, dok je prije šest gofina vodio Barbieri’s. Ali, Tač je prvi restoran poslije Vellinog Barbieri’sa koji je ćevape zaista podigao na razinu ozbiljne, tehnički perfektne kuhinje.
Tačevi su ćevapi relativno nemasni, rahli, sočni, sa snažnim mesnim okusom, i bez ikakvog neugodnog ili preteškog aftertastea. Serviraju se u Bread Clubovom somunu, s puno uzorno hrskavog čipsa.
Nikad nijedan zagrebački restoran osim kratkih pola godine Jeffreya Velle u Barbieri’su, nije istodobno posluživao plemenite verzije narodnih jela poput ćevapa i sarme, i skupa sezonska jela poput grancigule, plave tune i bijelih tartufa. Tačov je koncept naprosto briljantan, pa stoga nije čudo što je restoran na Vrhovcu 140 neprekidno pun.
