U petak navečer Giorgia Meloni pred talijanskim je predsjednikom Sergiom Mattarellom položila prisegu kao prva premijerka u povijesti Italije, i uživo s Quirinalea predstavila ministre svoje vlade. Jedno ime noćas je punilo društvene mreže. Francesco Lollobrigida. Novi ministar poljoprivrede i šumarstva. Zašto je Lollobrigidino imenovanje izazvao polemike? Zato što je njegovoj uobičajenoj funkciji odgovornosti za poljoprivrednu politiku dodana i odgovornost za – prehrambeni suverenitet.
Oni koji očito nisu pratili predizbornu kampanju reagirali su iznenađeno. Oni koji jesu, s podsmijehom. Giorgia Meloni pobijedila je na tvrdoj, gotovo krajnje desnoj platformi. Ministar mora, Made in Italy i prehrambeni suverenitet u kampanji su se stalno spominjali. Forza Italia tvrdi da je obrana brenda Made in Italy, pod kojim je Italija uspostavila hegemoniju i postigla nerealno visoke cijene u nekim tržišnim kategorijama, od apsolutne važnosti za državu.
Made in Italy toliko je uspješan i profitabilan da se na mozzarellu i lokalne obiteljske gostione odavno nakačila talijanska mafija. Zbog falsificiranja, permisivnog ponašanja države (koliko samo lažno deklariranih maslinovih ulja izlazi iz Italije) i prevelikih subvencija, Made in Italy, barem u gastronomiji, izgubio je nešto od stare glazure i prilično iznervirao Europu. Forza Italia sada traži “stvaranje velike online platforme kao izloga certificiranih talijanskih proizvoda i promocije komercijalnog turizma za one koji dolaze u Italiju, kako bi izravno kupili (njihove) proizvode. Osim toga, platforma bi doprinosila i unapređivanju talijanskog jezika u inozemstvu, obrane talijanstva, kulture i talijanskih simbola u svijetu”. Ukratko, suprotnost europskom Nutriscoreu i mnogim europskim zajedničkim politikama.
Pojam prehrambenog suvereniteta u kampanji su možda najviše forsirali Lega Nord i Matteo Salvini, ističući da Italija mora inzistirati na suverenitetu i sigurnosti hrane. “Moramo težiti većoj samodostatnosti i sigurnost hrane u Italiji postaviti kao strateški cilj koji obvezuje proizvođače i prerađivače, a cijene štiti od utjecaja međunarodnih tenzija i špekulacija. To će zapravo jačati našu zemlju. Kao što se, s pravom, događa posljednjih mjeseci po pitanju energetike, tako mora biti s hranom jer moramo zaštiti stabilnost našeg proizvodnog sustava. Na glavnim opskrbnim lancima najvažnijih talijanskog sektora, žitarica, stočarstva, voća i povrća, ulja i vina, možemo planirati niz nacionalnih odluka ažurirajući Nacionalni strateški plan prema potrebama zemlje,” predlagala je Lega Nord.
Već u prvom nastupu nakon izborne pobjede, Giorgia Meloni prehrambeni suverenitet Italije označila je kao prioritet. “Govorili su nam da će nas slobodna trgovina bez pravila sve učiniti bogatijima, ali to se nije dogodilo, bogatstvo je koncentrirano prema gore, a mi smo oslabili, ovisimo o svima u svemu”. Meloni je precizirala “tri glavna cilja u poljoprivredi i prehrambenoj politici: ekološku, društvenu i ekonomsku održivost. Želimo braniti okoliš skupa s čovjekom u njemu,” poručila je Meloni.
Kao i uvijek u politici, od ovih riječi bitnije su namjere i strategije. Pitanje je kako će Italija pod novom vlašću postaviti prema izvozu od kojeg njena ekonomija živi. Hoće li s jedne strane Vlada pričati kako se Italija mora osloniti na svoju prehrambenu proizvodnju a nastaviti izvoziti istom mjerom, hoće li s prvim danima vlasti zaboraviti populistički prehrambeni suverenitet, pojam ionako previše eksploatiran i iskrivljen.
Pojam prehrambenog suvereniteta je prije 25 godina lansirala Via Campesina, međunarodna organizacija poljoprivrednika osnovana 1993. u Belgiji radi borbe protiv koprporativnog uništavanja poljoprivrede. Via Campesina okuplja gotovo 200 poljoprivrednih udruga iz cijelog svijeta. Njihov koncept fokusiran je na lokalnu i održiviju ekonomiju hrane koja se razvija po ekološkim principima i brani utjecaj ljudi koji proizvode, distribuiraju i konzumiraju hranu od velikih korporacija i tržišnih institucija. Izraz prehrambeni suverenitet danas se koristi za svašta.
Nakon invazije na Ukrajinu, recimo, prehrambeni suverenitet iskorišten je kao izgovor za smanjenje ekoloških standarda u proizvodnji pšenice i kukuruza. Neke europske Vlade koristile su ga tijekom pandemije i krize opskrbnih lanaca, kako bi jače regulirale lokalno tržište hrane. Italija je poznata da prehrambeni suverenitet rado koristi kad želi silom dokazati superiornost nad konkurentima na tržištu hrane ili mijenjati pravila Europske unije koja joj ne odgovaraju. Sjetimo se prosecca i prošeka, balsamica, ne treba dalje.
Ministra poljoprivrede Stefana Patuanellija, koji je vodio te besmislene obračune, naslijedit će Francesco Lollobrigida, šogor Giorgie Meloni bez iskustva u poljoprivrednoj politici. Lollobrigida je studirao pravo, karijeru gradio u vojnom zrakoplovstvu, a političko iskustvo u lokalnoj i regionalnoj vlasti. Lollobrigida je preuzeo vruće ministarstvo čija važnost i osjetljivost rastu s krizom globalnog tržišta hrane. Made in Italy, koji je nekad bio sinonim za kvalitetu, zanatstvo i tradiciju, s najnovijim tumačenjem prehrambenom suvereniteta mogao bi dobiti sasvim nova značenja.
