Prodaja rijetke bačve Ardbeg single malt whiskyja iz 1975. koja je za nekoliko puta premašila prethodnu rekordnu cijenu, otvara niz pitanja. Sasvim je logično upitati se vrijedi li uopće 300 litara nekog whiskyja astronomskih 16 milijuna funti (nešto manje od 19 milijuna eura), tko bi uopće želio kupiti takav whisky i, budimo realni, tko bi uopće bio spreman platiti takav whisky. Ne zaboravimo da bačva nije prodana na aukciji nego po direktno ugovorenoj cijeni između destilerije i kupca.
Odgovor leži u kratkom navodu kako se radi o “ženskoj osobi, whisky entuzijastici i kolekcionarki iz Azije”. Upravo ta “Azija” je najednostavniji i najkraći odgovor. Evo zašto.
Nije neobično platiti ozbiljniji novac za bocu rijetkog pića. Buteljka vina iz pojedine slavne berbe prestižne vinarije, posebno burgundske ili bordoške, uvijek je bez problema postizala visoke cijene godinama kasnije. Whiskyji iz druge polovice 20. stoljeća bez problema su postizali ozbiljne cijene početkom 2000-tih. No, bile su to vrijednosti od par stotina eura. Danas, niti deset godina kasnije, prodaju za deset do dvadeset tisuća eura! I to nema baš nikakve veze s inflacijom.
Do prije koju godinu fokus potražnje za tim “investicijskih” whiskyja bio je na zatvorenim destilerijama poput Port Ellen ili Brora, da bi se do danas proširio daleko izvan tih okvira. Naime, problem zatvorenih destilerija je što količina bačava na zalihama vlasnika nezaustavljivo pada. U dvijetisućitima se buteljirao priličan broj whiskyja iz “izgubljenih destilerija” ali to je bilo logično.
Bez obzira na kvalitetu, svaka bačva ima svoj životni vijek i ne može se držati neograničeno. Neke će bačve doživjeti vrhunac i pad za dvadesetak godina, neke za možda četrdesetak ali svima će kad tad isteći rok trajanja. Neozbiljno je očekivati sigurnu kvalitetu od destilerije koja drži tisuće pedesetogodišnjih bačava. Upravo je to razlog značajnog buteljiranja dvijetisućitih godina, jer većina tih traženih destilerija zatvorena je početkom 1980-tih. Dakle, starost bačava je danas zasigurno veća od 40 godina i bačvama dolazi kraj.
Koliko je uopće tih starih bačava preostalo ne možemo znati. Takve podatke je nemoguće dobiti od vlasnika, ali danas govorimo o možda par desetaka po destileriji. U najoptimističnijem scenariju možda blizu stotinjak. I to je sve. Samim time, vrijednost tih bačava enormno raste. Postaju doista rijetke i doista, doista skupe. Uz njih, sličnu sudbinu imaju i bačve još uvijek aktivih destilerija, ali s whiskyjima destiliranima prije više desetljeća.
Zapravo je sasvim svejedno radi li se o zatvorenoj ili aktivnoj destileriji. Životni vijek tih bačava je jednako osjetljiv, a whiskyji su neponovljivi. No, pitanje je vrijedi li taj whisky baš toliko novca? Rast tercijarnog tržišta, u prvom redu aukcija, eskalirao je u vrijeme lockdowna. Veliki broj ljudi je prešao na online komunikaciju i ušao u igru, što zbog interesa za whisky, što zbog interesa za brzim profitom. Taj brzi rast i galopirajući hype oko whiskyja posebna je tema koju ćemo dodatno objasniti. Napuhani balon kojem su svi prognozirali brzo prsnuće još uvijek se postojano drži, raste i ne odaje znakove slabosti (ako prsne, posljedice će biti ozbiljne za cjelokupno tržište whiskyja).
Pravo pitanje i najvažnije pitanje je tko uopće to želi i može platiti? Ne radi se tu o nekoliko posebnih primjeraka, radi se o sve većem i broju boca i bačava, čiji kupci danas dolaze ponajprije s azijskog tržišta. Trend ultraskupih whiskyja pokrenuli su ruski oligarsi, a danas ga održavaju bogati Kinezi. Kina je zemlja velikog broja novostvorenih bogataša koji ne štede novac na ovakav luksuz. Mora se napomenuti da većini njih glavni motiv nije preprodaja nego stvaranje ozbiljnih i vrijednih kolekcija. Značajno je i što dobar dio njih doista otvara te boce i toči whisky.
Jasno, takav veliki i nagli rast interesa neminovno ne može pratiti i dovoljna količina znanja ili iskustva. Najbolji primjer je kineski gost jednog švicarskog hotela koji je platio 10.000 dolara za čašu Macallana iz 1970-ih za koji se pokazalo da je krivotvorina. Kupac se zaklinjao da je siguran da je riječ o originalu “jer dobro poznaje whisky”, ali analiza je pokazala da je nedvojbeno riječ o lažnjaku.
Kako god bilo, azijsko tržište je danas centar trgovine skupih, rijetkih i kolekcionarskih whiskyja. Koliko je to tržište rastuće dodatno pokazuje i činjenica da velike kompanije poput Pernod Ricarda i Diagea upravo na kineskom tlu počinju graditi prilično velike destilerije whiskyja u škotskom stilu.
Kupnja Ardbegove bačve za nevjerojatnih 16 milijuna funti sada se čini sasvim logičnom, jer kad se cijena podijeli na 440 boca dobivamo 36.000 funti po komadu iznos nije tako strašan. Cijene nekih kolekcionarskih boca na aukcijama se bez problema kreću od 2o do 70 tisuća funti. U tom kontekstu, kupac zainteresiran za kolekcionarsku bocu ove klase, k tome direktno iz ovako stare i rijetke bačve, zapravo je sasvim dobro prošao.
