Jedna djevojka, koja je ušla u polufinale ovosezonskog Masterchefa, jecala je, plakala i ridala barem tri i pol do četiri minute, i to zato što nije eliminirana. U emisiji prikazanoj na blagdan Svetog Stjepana, ta je natjecateljica kroz suze pokušavala objasniti kako želi da pobijedi njen protukandidat, jer on zbog svega što je prije pokazao puno više zaslužuje polufinale.
Pošto je žiri odlučio da protukandidat ipak mora ispasti jer je napravio neki amaterski umak koji se potpuno raspao i pretvorio u skorenu masnoću, ta mu se djevojka bacila oko vrata i još se jednom rasplakala. Pa je režiser pustio još nekoliko njenih ucviljenih komentara. Budući da u realityijima plača nikad nije dovoljno, naposljetku se rasplakao i sam eliminirani natjecatelj.
Toliko suza vjerojatno nismo vidjeli ni u jednom neigranom programu domaćih televizija otkako je umro maršal Tito. Ili možda predsjednik Tuđman, u što ipak nismo posve sigurni. Suze su, dakle, definitivno glavni sastojak recepta za uspjeh hrvatskog Masterchefa, što je apsolutno legitimno kad govorimo o interesima Nove TV.
Ali što je s profesionalnim chefovima, članovima žirija? Zašto pristaju sudjelovati u ovom tužnom cirkusu? Svaki bolji kuhar u današnjoj konjukturi može zaraditi ozbiljan novac kao chef kuhinje, kao konzultant ili predavač. Zašto, dakle, chefovi ne rade svoje poslove, a mjesto u žiriju Masterchefa ne preouste kuharima koji ne mogu živjeti od svojih profesionalnih vještina?
