Danas smo u Sparu u Banjavčićevoj kupili omot Krasove Kmečke šunke. Mesna industrija Kras iz Sežane u osmadesetim je godinama postala jako popularna u hrvatskim trgovinama. Krasov Kraški pršut smatrao se boljim od bilo kojeg hrvatskog pršuta (što možda nije bilo netočno) a i svi drugi Krasovi proizvodi postizali su više prosječne cijene od sličnih proizvoda hrvatskih mesnih industrija.
Krasova Kmečka šunka danas, nažalost, ne vrijedi mnogo. Ne samo po cijeni (17,99 za 100 grama, koja je jednaka svoj takvoj robi neovisno o porijeklu) nego i po kvaliteti. Ona je preslana i nema nikakav distinktivni okus svinjetine. Krasova Kmečka šuka tipičan je prosječni proizvod prosječne mesne industrije s prosječnim ambicijama.
Slučaj ove razočavajuće šunke potaknuo nas je da se podsjetimo čitavog niza popularnih prehrambenih proizvoda iz vremena bivše države, koji se nisu proizvodili u Hrvatskoj ali su se masovno distribuirali u Hrvatskoj. Postoje li bilo kakvi jači razlozi da ti proizvodi izazivaju gastronomsku jugonostalgiju? Prilično smo sigurno da ne postoje. Evo zašto.
Dvojni C dugo je bio sinonim za sok od naranče. Fructalovi sokovi od breskve, marelice i jagode također su bili ekstremno popularni. Danas je Fructal, koji je u međuvremeno došao u srpsko vlasništvo, tek marginalno prisutan na hrvatskom tržištu. Nove generacije potrošača ne znaju ništa o Dvojnom C, a tržište sokova od naranče dijele visokokvalitetni Pago, niskokvalitetni Cappy i sveprisutni Juicy.
Smoki je nesumnjivo bio najomiljenija gricaklica u Jugoslaviji. Smoki ove godine slavi pedeseti rođendan: prvi je Smoki proizveden 1972. godine. Smoki je i dalje masovno prisutan u Hrvatskoj jer je njegov proizvođač, srpska tvornica Soko Štark došla u vlasnitšvo hrvatskog Atlantica.
Radenska je u sedamdesetim i osamdesetim godinama bila toliko popularna da je bila sinonim za mineralnu vodu. U restoranu ste naručivali Radensku umjesto mineralne, i konobar je točno znao što želite čak i ako bi vam donio neku drugu vrstu mineralne vode. Radenska je, naprosto, bila mineralna. Danas je Radenska tek marginalno prisutna na hrvatskom tržištu, a kvalitetom nije blizu ni Jamnici a kamoli San Pellegrinu.
Srpska tvornica Crvenka licencno proizvodi McVittiesove Jaffa Cakes još od 1975. godine. Jaffa Cakes i Munchmallow u svjetloplavoj kutiji bili su ekstremno popularni u bivšoj državi. Jaffa Cakes i danas se distribuiraju u hrvatskim superrmarketima, a njima su se pridružili i Kraševi Jaffa keksi.
Laška pivovara bila je jedini stvarni simbol kvalitete pivske proizvodnje u bivšoj državi. Laško pivo danas je prosječno do grozno; najgora je svakako IPA. Laško pivo, koje se svojedobno punilo i u Splitu, danas ima sasvim rubnu ulogu na hrvatskoj pivskoj sceni.
Vitaminkini ajvari svojedobno su imali status ozbiljne delikatese. Ljudi koji su se zaista razumjeli u hranu, u osamdesetim su godinama kupovali isključivo ajvare iz poznate banjolučke tvornice. Vitaminka je danas, barem kad je riječ o hrvatskom tržištu, potpuno irelevantna. Prije desetak godina Vitaminka se pokušala prodati u Hrvatsku, ali Podravka nije pokazala nikakav interes.
Tga za Jug spadala je među najpopularnija široko dostupna crna vina u cijeloj SFRJ, pa tako i u Hrvatskoj. Tga za Jug danas je petorazredni proizvod, koji treba izbjegavati kad god možete. Puno je bolje piti vodu, voćni sok ili Coca Colu nego Tgu za Jug. Od crne Tge za Jug gora je jedino bijela Tga za Jug, koja se vjerovali ili ne proizvodi od rizlinga, najplemenitije bijele sorte vinskog grožđa na svijetu. Ovakvu bi zloporabu rizlinga trebalo zakonski kažnjavati.
Cockta je nastala 1953. godine, kao prva jugoslavenska verzija gaziranih cola pića. Cockta se od samog početka nametnula kao originalan i atraktivan proizvod, pa nije neobično što će iduće godine proslaviti sedamdeseti rođenadan. Cockta je danas u vlasništvu hrvatske korproacije Atlantic, pa se uredno prodaje na hrvatskom tržištu.
Fruškogorski biser bio je gazirano vino. Punio ga zemunski Navip, jedna od najvećih tvornica vina u bivšoj Jugoslaviji. Navip je bankrotirao prije desetak godina. Zasluženo.
Navipovi su proizvodi bili čisti trash, a Fruškogorski biser vjerojatno je najgori pjenušac koji smo ikad probali, malo gori čak i od Bakarske vodice. Pa ipak, Fruškogorski biser redovito se otvarao na novogodišnjim proslavama u hrvatskim hotelima tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina.
Plazma keksi i danas su jedan od najpopularnijih konditorskih proizvoda na regionalnom tržištu. Tvrtka Bambi koja ih proizvodi, osnovana je 1967. godine u Požarevcu, a danas je u vlasništvu korporacije Coca Cola Hellenic, što znači da će se Plazma i dalje normalno distribuirati u Hrvatskoj. Plazma kekse izmislio je Petar Tutavac, koji je umro prije nekoliko mjeseci u dubokoj starosti. Zanimljivo je da je gospodin Tutavac kreirao i Kraševu Domaćicu.
Eurocrem iz Gornjeg Milanovca bio je, kako točno piše na Wikipediji, najpopularniji proizvod svoje kategorije u bivšoj Jugoslaviji. Svi su klinci i mnogi odrasli jeli Eurocrem. Danas svi jedu Nutellu.
