Ovih su se dana mnogi mediji raspisali o jednom zagrebačkom baru, koji naplaćuje kavu 14 kuna ako sjedite na grijanoj terasi, a 12 kuna ako sjedite u interijeru. E sad, vijest o dvije kune za kavu pod grijalicama nije ništa nego tipični, malo ljigavi socijalni clickbait koji u ovoj inflacijskoj atmosferi navodi čak i političare da se sasvim ozbiljno izjašnjavaju o tom pitanju.
Zagrebački bar Occulto u ovoj je besmislenoj raspravi prošao jako dobro jer je dobio puno besplatnog publiciteta. Nešto je ozbiljnije pitanje o restoranima i grijalicama. Mnogi restorani već godinama imaju grijane terase. Oni koji nisu imali grijalice kupili su ih u vrijeme pandemije, kad se nije smjelo sjediti u blagovaonicama.
U restoranima gosti provedu prosječno oko sat i pol. Stoga restorani uistinu moraju imati grijane terase, ili tijekom hladnih dana koji još srećom nisu nastupili, moraju zatvoriti terase. Neki restorani, poput Vinodola, u zatvorenoj terasi s visokom stropom imaju vrlo mnogo grijalica i zaista troše puno struje.
I što bi sad takvi restorani trebali napraviti? Tiskati menije s jednom cijenom za terasu a drugom za blagovaonicu? Mislimo da bi stalni gosti Vinodola, Carpaccia ili Korčule takav potez ocijenili dosta nepopularnim. Rizik od gubitka stalnih gostiju tu je svakako važniji od troškova grijane terase. I kako bi to uopće izgledalo?
Bi li restoran na meniju za grijanu terasu trebao napisati: biftek 200 kuna, plus cijena tri kilovata za grijanje ako ostanete sat vremena, a šest kilovata ako ostanete dva sata? Ovo je sve, naravno, posve apsurdno. Bojimo se da će ugostitelji troškove grijanih terasa morati ukalkulirati u postojeće biznis planove.