U posljednjih nekoliko godina tartar biftek postao je vjerojatno najpopularnije zagrebačko restoransko jelo. Gotovo da nema restorana koji ne drži tartar biftek: od roštiljarni, preko nacionalnih restorana do fine dininga. Riblji i japanski restorani uglavnom ne drže tartar biftek, ali zati obavezno nude tartar od tune. Još samo čekamo da ga vidimo na pizzi.
Tartar biftek danas je toliko neizbježan da postaje dosadan (ovo pišemo kao veliki obožavatelji tartar bifteka). Ne samo zato što je svugdje, nego i zbog sastojaka i loše metode izrade. Naime, tartar biftek se malogdje zaista radi od bifteka. Većina restorana koristi jeftinije rezove govedine. Drugo, tartar biftek u mnogim se restoranima ne radi ručno nego strojno, pa nužno podsjeća na paštetu. Što je u redu ako košta pedesetak kuna. Međutim, ako ga plaćate po nekoj ozbiljnijoj cijeni, niži standard izrade pripreme tartar bifteka nema nikakvog smisla .
Tartar biftek toliko je klasično i popularno jelo da će vjerojatno živjeti još stoljećima. Međutim, sadašnje hrvatske standarde pripreme tartar bifteka treba unaprijediti. Restorani s gastronomskim ambicijama naprosto moraju raditi klasični tartar biftek pred gostom, i to od steakova.
U manje ambicioznim restoranima sadašnja monotonija tartar bifteka koja prijeti padom potražnje, može se razbiti francuskim serviranjem, dakle s pomfritom ili dekonstruiranim serviranjem: gost na tanjuru dobije meso, žumanjak i par bazičnih začina, pa se sam igra sa svojim tartar biftekom. Ili maštovitim varijacijama mesa: i Filip Horvat i Tvrtko Šakota svojedobno su radili sjajne tartare od srnetine, koje na tržištu ima dovoljno. No današnji masovni paštetasti tartar biftek od mesa koje nije biftek, polako se približava kraju.
