Hrvatska su vina na najnovijim Decanterovim Svjetskim nagradama osvojila čak 170 medalja. Od toga tri platinaste i jedanaest zlatnih. Riječ je o najboljem hrvatskom rezultatu do danas (prije tri godine osvojeno je primjerice, stotinjak medalja), koji svrstava našu zemlju među svjetski relevantne proizvođače vina.
Londonski trijumf ukazuje na dvije bitne činjenice.
Prvo, hrvatska vina nikad nisu bila bolja. Drugo, hrvatska su vina zapravo jeftina. Ni jedno od najbolje ocijenjenih hrvatskih vina ne košta više od 25 eura, a pojedini dobitnici zlatnih medalja u dućanima se prodaju za tek desetak eura (Castello, Malvazija Festigia). Niz dobitnika srebrnih i brončanih medalja košta manje od 50 kuna. Ovogodišnje su Decanterove Svjetske nagrade faktografski razbile percepciju o visokoj cijeni hrvatskih vina: ta se predrasuda često javlja i u komentarima čitatelja na ovoj stranici.
Međutim, 170 Decanterovih medalja neće, bar zasad, promijeniti i onu neugodnu a također bitnu činjenicu o hrvatskim vinima. Ona, naime, nisu prisutna na svjetskim tržištu. Izvoz vrhunskih hrvatskih vina sasvim je marginalan, a naše etikete vrlo rijetko ulaze na vinske karte velikih svjetskih restorana. Hrvatska vinska industrija nije se uspjela izboriti za organizirani nastup na svjetskim tržištima, a hrvatska vina ne posjeduju minimalni zajednički nazivnik koji bi ih učinio prepoznatljivima u inozemstvu.
Uspjesi na velikim svjetskim vinskim natjecanjima poput Decanterovih morali bi poslužiti kao temelj za formiranje izvozne strategije hrvatskih vina. Epidemija je pokazala kako je zaista krajnje vrijeme za takvu akciju.
