Prije par dana prijatelji su nam rekli kako su se upravo vratili iz Cavtata, gdje u jednom trenutku na rivi nije bilo baš nikoga (a nije puhala orkanska bura). Poslije petnaestak minuta pojavio se jedan čovjek sa psom. Da se ne bi reklo kako tog popodneva na cavtatskoj rivi nije bilo ni psa.
U ponedjeljak navečer između 19 i 19 i 30 sati, u kafeu Wagner opatijskog hotela Milenij, nije bilo apsolutno nikoga osim nas. U kavanama dva susjedna hotela uočili smo točno tri gosta. Ranije, tijekom toplog sunčanog prijepodneva, na glavnoj ulici lijepog Voloskog također nije bilo nikoga. Nisu radile konobe ni popularna slastičarnica Kaokakao, kojoj radni tjedan počinje u utorak.
Život u turističkim mjestima na moru između Nove godine i Uskrsa, život je obilježen pustoši, zatvorenim vratima, praznim lokalima i minimalnom potrošnjom. Opatija se još povremeno može izvući zahvaljujući ponekoj Dori, karnevalu, Valentinovu ili naprosto sunčanim i toplim vikendima koji dovode goste iz Zagreba, Slovenije ili Austrije.
No, mnoga druga manje poznata i više izolirana turistička mjesta u mnogo su gorem položaju. Što nas navodi na pitanje o elastičnosti godišnjih poslovnih planova jadranskih ugostitelja i hotelijera, bar onih koji su otvoreni cijelu godinu.
Jer zaista, kako voditi biznis i isplaćivati plaće i plaćati režije i kupovati robu dvanaest mjeseci, ako radiš samo osam ili devet mjeseci (jer u studenom, siječnju i veljači zapravo skoro ništa ne radi, a mnogo bolje nije ni u ožujku). A u godinama kada Uskrs pada vrlo kasno kao ove godine, situacija je posebno teška. Ni jedna hrvatska turistička strategija još nije pokušala artikulirati odgovor na pitanje o poslovnoj sudbini turističkih mjesta u zimskom razdoblju.
