Tri su Dubrovčana u sedamdesetim godinama stvorili prvi pravi hrvatski clubbing. Riječ je o Albertu Papu, suosnivaču Saloona koji je kasnije pokrenuo Pingvin, Hard Rock Cafe i Bulldog, Vlahi Srezoviću, drugom suutemeljitelju Saloona, i Pavi Kremeniću, vlasniku Karake, koji je umro prošle nedjelje u Zagrebu u 72 godini.
Karaka u Hebrangovoj ulici početkom osamdesetih postala je najprestižnije gradsko mjesto za izlaske, jednom dijelom i zahvaljujući Zajecovoj, Kranjčarovoj i Mlinarićevoj generaciji Dinamovaca koji su ondje pili do duboko u noć, da bi idućeg pobjeđivali Zvezdu, Partizana ili Hajduka pa osvojili prvi naslov prvaka poslije 24 godine čekanja.
Krajem osamdesetih, Karaka se već bila istrošila, Novi joj je život bio udahnuo Zdravko Perčin, također Dubrovčanin, koji je u tom danas nažalost zapuštenom podrumu bio otvorio svoj prvi zagrebački restoran.
Gospodin Kremenić preselio se pak u Frankopansku. U kazalištu Gavella Kremenić je otvorio kultni kafić u kojem, doduše, nikad nije bilo stvarno finih pića, ali to ni glumcima ni kazališnim kritičarima nije smetalo.
Kremenić se za njih brinuo dva desetljeća, a oni su ga iskreno zavoljeli, o čemu svjedoči briljantan esej Tomice Čadeža objavljen u Jutarnjem u povodu Kremenićeve smrti.
Pavo Kremenić bio je jedan od začetnika hrvatskog privatnog ugostiteljstva, u vrijeme kad su državne tvrtke držale valjda 95 posto gradskih lokala.
Jednom, kad će se netko sjetiti napisati ozbiljnu i iscrpnu knjigu o povijesti hrvatskog ugostiteljskog biznisu, Pavo Kremenić u toj će knjizi imati veliku i zapaženu ulogu.
