Kraj sezone na otoku jako se razlikuje od kraja sezone na kopnu. Lošinj je ovih dana izgledao pomalo pusto, s nizom zatvorenih lokala spuštenih roleta i nalijepljenim natpisima o otvaranju iduće godine. Kako je srijeda bila sunčana i neobično topla za ovo doba godine, taj se dojam zatvorenosti i praznine osjećao još snažnije.
Lošinju, koji se pretvara u modernu turističku destinaciju, postsezonska napuštenost nekako ne pristaje. Dapače, čini nam se prilično neprirodnom . No, susjedni Cres postsezona čini ljepšim i privlačnijim nego ljeti.
Cres nije dizajniran za turiste. Cres je vrlo lokalni, vidljivo starinski grad (govorimo naravno o strogom centru i rivi-s prekrasnom hortikulturom) s nešto vrlo lijepih kamenih zgrada i bez osobite turističke infrastrukture.
Cres je, naprosto, primorsko mjesto za svakodnevni život, gdje turisti izgledaju kao invazivne grupe. Kad ih nema kao ove genijalno tople jeseni, Cres se doima puno privlačnije, gotovo romantično.
Zanimljivo je da su obje velike gostionice na creskoj rivi još uvijek otvorene. U Rivi smo lani jeli jako dobru ribu, ali nas je pomalo iritirao servis i grozna ponuda vina. Pa smo u srijedu ušli na terasu Nona Frane.
Nono Frane tipični je jadranski restoran opće prakse: lignje, dagnje i riba, nešto tjestenine, nešto roštilja i nešto većih komada mesa.
Nono Frane nema kulinarski identitet nego zadovoljava potrebe kolona gladnih turista, dok zimi vjerojatno živi od zalutalih putnika u čekanju prorijeđenih trajekata (Cres je udaljen samo 14 kilometara od trajektnog pristaništa Merag) i možda od nešto lokalnih gostiju.
Ljubazna i pametna konobarica odmah nam je iskreno odgovorila da nemaju svježe ribe jer je u ovo doba godine naručuju samo kad im se najave grupe, pa je dobila veliki plus za poštenje i jasnoću. Pa smo mi naručili biftek i janjeće kotlete.
Janjetina se, zapravo, čini prirodnim izborom, budući da je Nono Frane udaljen nekih pedesetak metara od mesnice koja prodaje cresku eko janjetinu. Janjeći kotleti bili su izvrsni, sočni, optimalno pečeni, posluženi s grančicom ružmarina.
Biftek je također bio dobro pečen, no prilično su ga kontaminirali nekim loše napravljenim, teškim začinskim maslacem. Bilo bi puno bolje da su to mekano meso donijeli na stol čisto.
No, kuhinja None Frane ozbiljan je faux pas napravila s restanim krumpirima. Restani krumpiri su, kako znamo, prethodno kuhani krumpiri poprženi na luku. Luk se mora lagano karamelizirati da bi krumpiru dao onaj svoj slatki, orašasti okus zbog kojeg svi obožavamo arome polagano dinstanog luka.
Umjesto toga, iz kuhinje None Frane stigla nam je hrpa pečenog krumpira sa sirovim, još bijelim ploškama luka koje su neugodno vonjale, pa su dosta ugrozile uživanje u mesu, dok smo krumpire morali ostaviti.
U nekim bi drugim okolnostima takva pogreška dovela do jedinice ili minus dvojke, jer se zaista radi o temeljnoj kuharskoj nemarnosti i/ili neznanju o krajnje jednostavnom jelu.
No, dobar, topao ugođaj polupraznog otoka, skupa s poštenom konobaricom koja nije pokušavala varati na ribama, ublažio je naše uobičajene kriterije.
Nije odmoglo ni netom isprešano maslinovo ulje duboke, ovaj put zagasito zelene boje, koje su nam donijeli uz salate, kao ni minimalan ali korektan izbor crnih vina: Plenkovićev Grand Cru, Roxanichev Super Istrian i Madirazzin Dingač . Naravno, nije odmogla ni blizina potpuno mirnog mora koje je blistalo na podnevnom suncu.
Otoci izvan sezone mogu biti meditativno privlačni. Pogotovo oni poput Cresa, koji se doimaju kao da im višak turista baš prirodno smeta.
NONO FRANE
Riva creskih kapetana 10, Cres
HRANA +2/5 VINA -3/5 AMBIJENT +3/5 (terasa) POSLUGA+3/5
Visa, Mastercard
