Hrana predstavlja jednu od rijetkih autentičnihi individualnih sloboda u Kini. Opcije koje pruža raskošna kineska kultura hrane su praktički neograničene, hrana je dostupna i raznovrsna, navike prehrane su izvan interesa države. Barem su bile do sada. Kineska centralna vlast pozvala je cijelu zemlju da smanji bacanje hrane. Kineski predsjednik Xi Jinping najavio je nacionalnu kampanju za suzbijanje “šokantnog i uznemirujućeg” problema bacanja hrane. Kineski mediji tajming njegove odluke pripisuju poremećaju prehrambenih nabavnih lanaca zbog pandemije Covida-19.
Kao i ostale odluke Komunističke partije, ova će se provoditi regionalno. Lokalne vlasti same moraju naći način kako da ispune postavljene ciljeve. Neke pokušavaju osvještavanjem ljudi i pozivima da ne naručuju više nego što mogu jesti, neke uvode ekstremne metode poput javnog nadzora lokala. U Šangaju, građani su pozvani da prijavljuju susjede koji bacaju hranu. Lideri prehrambene industrije apeliraju na kupce da naruče barem jedno jelo manje od broja ljudi u grupi u kojoj jedu.
Restoran Chuiyan Fried Beef u provinciji Hunan zamoliio je goste da se izvažu prije ulaska, kako bi znali naručiti prikladnu količinu hrane. U lokalu je postavio natpise “očistite tanjur” i “budite štedljivi i savjesni.” Što je, naravno, sve protiv logike restoranskog biznisa. Svaki restoran želi prodati što više. Sada kad se teško oporavljaju od pandemije ovakve mjere im sigurno nisu najdraže.
Kina je u zadnjih trideset godina iz siromaštva izvukla 600 milijuna svojih stanovnika. Plaće su rasle za nekoliko puta. Iako se u Kini troši puno manje u odnosu na produktivnost nego u drugim zemljama, ni ona nije pošteđena globalnog problema bacanja hrane. Prije pet godina bacili su hrane dovoljno da se nahrani pedesetak milijuna ljudi.
U međuvremenu, glavno kinesko zakonodavno tijelo najavilo je zakone protiv bacanja hrana, a najveće internetske platforme poput Douyina (kineski TikTok) food bloggere su upozorili da ne promoviraju prejedanje (vrlo popularan žanr) jer bi im mogli zabraniti profile.
Kina ima složen odnos s hranom. Prije pedeset godina 45 milijuna ljudi umrlo je od gladi i to je sjećanje još život u kolektivnoj svijesti. Tek kad je država 1993. ukinula bonove za hranu bila je to poruka da nestašice hrane više nema i da ljudi mogu jesti koliko hoće. Potreba za izobiljem hrane kao znakom kvalitete života i statusa, kao i tradicija okupljanja oko hrane, pridonose velikoj potražnji i održavaju sadašnje navike.
Kontrola vremenskog rasporeda obroka o kojoj razmišljaju neke lokalne vlasti preduboko je ulaženje u građanske slobode čak i za kineske kriterije, pa se već javlja otpor prema kampanji. U Kini se trenutno baca oko 18 milijuna tona hrane godišnje. Zbog goleme populacije to je po glavi stanovnika manje nego u drugim razvijenim ekonomijama, ali još uvijek previše da bi bilo održivo.
Kineska Akademija poljoprivrednih znanosti koja prati ovaj problem, za količinu otpada najviše krivi rastuću restoransku i dostavnu industriju u velikim gradovima. Kućanstva u Pekingu stvaraju 18 tisuća tona otpada dnevno, od čega golemi dio čine hrana iz supermarketa, kruh, sendviči, fast food, veliki komadi ribe i mesa pa i neotvorene vrećice riže.
Za neke kritičare, ova kampanja je samo izgovor koji vlast koristi da bi pojača nadzor nad građanima. Kina ima desetke milijuna nadzornih kamera na ulicama i zadnjih godina koristi tehnologiju prepoznavanja lica za praćenje građana. Država još kontrolira pristup zdravstvenom sustavu i broj djece po obitelji. Sada u nekim gradovima postavlja kamere u kantine tvornica i ustanova, kako bi pratila kako se ljudi odnose prema hrani. “Čak i politički najapatičnija osoba mora osjećati koliko ova kampanja zadire u naše svakodnevne navike i koliko ih ugrožava,” upozoravaju kineski politički analitičari.
Pristaše državne kampanje, pak, tvrde da je ona neizbježna jer je kineska poljoprivreda pretrpjela teške gubitke zbog prirodnih nepogoda i postaje previše ovisna o vanjskim izvorima. Prije korone imali su pandemiju svinjske gripe. Svinjetina čini 70 posto kineske potrošnje mesa, a izgubili s 40 posto svinja na farmama. Poljoprivrednici tijekom lockdowna nisu mogli prodati proizvode pa su cijeli urodi istrunuli na njivama. Dosta seljaka je propalo. Cijeli kineski prehrambeni sustav ozbiljno je pogođen pandemijom, a oporavak ugrožava globalna kriza. Država sada započinje još jedan megaprojekt, kolektivnu promjenu prehrambenih navika 1,4 milijarde ljudi. Zadatak vjerojatno pretežak i za svemoguću kinesku Komunističku partiju.
