Ovih se dana otvara El Toro, klub i restoran obitelji Šelendić, u velikom dvoetažnom prostoru u Šubićevoj ulici, blizu zagrebačkog Kvaternikova trga. Jedan je etaža posvećena clubbingu, dok je na drugoj smješten trenutno jedini zagrebački steakhouse, s latinoameričkim naglaskom, budući da će osim steakova držati tacose i tamalese. Prilično je neobično da u Zagrebu već pet godina ne postoji klasični kvalitetni steakhouse, s obzirom da je riječ o jednom od prvih specijaliziranih restoranskih žanrova koji su uopće došli u grad i to još početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća
Jedan je od razloga za takvo stanje u općenitoj žanrovskoj nesegmentiranosti zagrebačke i hrvatske restoranske industrije, a drugi u činjenici da neki od vodećih zagrebačkih restorana, poput Mana u Medvedgradskoj, Okrugljaka ili Baltazara imaju posebne liste steakova koje su početkom ovog desetljeća, kad su se Hrvati tek počeli navikavati na odležanu govedinu, bile prilično ekstenzivne. U svakom slučaju, otvaranje El Tora dobrodošao je znak vitalnosti i žanrovske različitosti na zagrebačkoj gastrosceni. Donosimo kratak povijesni pregled razvoja ovog visokoproteinskog restoranskog žanra u glavnom gradu. Osim restorana koje smo ovdje naveli, postoji još čitav niz lokala koji koketiraju s formatom steakhousea, ali su svojim sadržajem odveć beznačajni da bismo ih spominjali.
KRONOLOŠKA LISTA ZAGREBAČKIH STEAKHOUSEA
1. Argentinski restoran Phoenix, Jurišićeva – sredina 80-tih
Phoenix je počeo kao prvi hrvatski kineski restoran, da bi se nakon nekoliko godina pretvorio u argentinski steakhouse, s jelovnikom napravljenim prema svim pravilima žanra. Osim niza steakova, Phoenix je nudio empanade, krumpire u foliji s vrhnjem, briljantna teleća rebra i roastbeef. Početkom devedesetih pretvorio se u meksički restoran, koji je nažalost bio prilično grozan, budući da je vlasnik, pokojni Vebi Velija, svoje glavne poslovne interese već bio preselio u Albaniju.
2. Zrinski, Frankopanska – sredina 80-tih
Zrinski je nastao kao svojevrsni eho Phoenixova uspjeha. Zrinski je posluživao fenomenalan roastbeef, i desetak vrlo solidnih steakova za ondašnje kriterije, kad nismo znali ništa o black angusu, charolaisu ili kobeu. Trajao je vrlo kratko.
3. Črni bik, Gračanska cesta – 80-te i početak 90-tih godina
Črni bik prvi je zagrebački restoran koji je postao poznat po T-bone steakovima. Iz današnje nam se perspektive Črni bik doima kao mala prigradska gostionica, no u osamdesetim je godinama bio itekako atraktivan. Kasnije se u toj podsljemenskoj kući izmijenilo niz restorana od kojih je zadnji, istarski, prestao raditi prije tri ili četiri godine.
4. Opatija, Bukovačka – 90-te godine
Opatiju su u drugoj polovici devedesetih otvorili povratnici iz Njemačke, koji su se ondje također bavili steakhouseima. Opatija nam je ostala u sjećanju po nizu neobičnih afričkih memorabilija (ne znamo jesu li ih u međuvremenu makli) kao i po relativno niskim cijenama za dosta jestivu govedinu. Opatija i danas radi, a cijene su i dalje više nego prihvatljive.
5. Mu, Vukovarska – 2000-te
Mu je bio prvi moderni steakhouse u Hrvatskoj. Njihovi steakovi bili su atraktivno izloženi, ponuda je obuhvaćala više vrsta mesa uključujući i wagyu, a prilozi su pripravljani po uzoru na klasični američki steakhouse. Osim steakova Mu je držao vrlo solidan tartar biftek i izvrsne pljeskavice. Nažalost, Velika kriza desetkovala je Muovu publiku, pa se lokal morao zatvoriti 2012. godine.
6. Black Rock, Savska – 2000-te
Black Rock bio je toliko žestoko reklamiran, da ga u ovom pregledu naprosto ne možemo izbjeći. U Black Rocku sami ste mogli peći steakove na komadu vruće vulkanske stijene, koji su vam donijeli na stol. Radilo se, naravno, o naizlged zgodnom a zapravo banalnom vicu, koji nije imao veze s ozbiljnom gastronomijom. Samo meso, međutim, nije bilo loše. Katkad je, dapače, bilo izvrsno. Black Rock ispuhao se za nekoliko godina. Danas je taj prostor kraj Cibonine dvorane sablasno prazan.
