Prvi vindaloo kušali smo u veljači 1995. godine u nekoj indijskoj krčmi u predgrađu Atlante, u društvu nekoliko profesora povijesti s Emorya. Jedna povjesničarka osobito zainteresirana za hrvatsko- bošnjački sukob, preporučila nam je da naručimo vindaloo ako zaista volimo ljuto. Prihvatili smo preporuku, i plakali cijeli ručak.
Vindaloo spada među najljuća indijska jela uopće. Vindaloo potječe s Goe, gdje su ga donijeli portugalski mornari i trgovci. Riječ vindaloo indijska je interpretacija portugalskog jela carne de vinha d’alhos, što doslovno znači meso u vinu i češnjaku. Indijski su kuhari vino zamijenili octom, pa dodali vrlo mnogo čilija i niz začina karakterističnih za curry, poput svježeg djumbira, korijandera , kumina i kardamoma. U britansko-indijskoj varijanti u vindaloo se uz meso stavljaju i kockice krumpira.
Vindaloo uvijek mora biti opasno ljut. “Do you want spicy or extra spicy?” pitao nas je danas indijski konobar u Royal Indiji, najboljem zagrebačkom indijskom restoranu. Rekli smo da želimo ekstra ljuto. Pa smo dobili ekstremno ljuti pileći curry s vrlo mekim slatkastim krumpirom, i višeslojnim, dubokim kiselo-slatkim okusima.
Ekstremno ljuti znači da smo cijeli ručak plakali i uživali u zaista autentičnom vindaloou. Kod jako ljutih formata važno je da je ljutina konstantna, a ne da su tek ponrki dijelovi jela ljuti: vindaloo u Royal Indiji imao je baš tu kontinuiranu, dugu ljutinu koja nije prekrivala druge okuse. Vindaloo u Royal Indiji toplo preporučujemo svima koji zaista vole ljuto. Ne ljuto kao Tabasco, ne ljuto poput pepperoncina ili ukiseljenih feferona, nego uistinu ljuto.
