U Starom kotaču u Petrovaradinskoj ulici nismo bili godinama. Stari kotač zadnji smo put posjetili prije početka epidemije. Jučer popodne jedva smo ga prepoznali.
[adsense_content_v2]
Veći dio stare terase jedne od najpopularnijih i najstarijih zagrebačkih roštiljarni, pretvoren je u natkriveni, staklom zagrađeni poluzatvoreni restoranski prostor. Što je tek prva u nizu promjena.
Druga, također drastična promjena, jest činjenica da Stari kotač prvi put otkad postoji ima vinsku listu. Lokal koji je od osnivanja 1982. godine pa sve do 2020. držao samo otvorena vina (i katkad jednu ili dvije buteljke) sada nudi desetak buteljiranih vina, uključujući neka veoma dobra poput Coronicine Malvazije, Fakinove Malvazije i Korlat Cabernet sauvignona.
Promijenio se i jelovnik: uz bazični roštilj, Stari kotač na meniju ima i jedno jelo od piletine, ćevape i pljeskavice punjene sirom, namaz/ kondiment Ljuti kotač, pa čak i jedan desert.
Najveća je promjena na jelovniku uvođenje lepinja umjesto kruha. Do prije godinu i pol Stari kotač bio je jedina zagrebačka roštiljarna bez lepinja. A najveća je ukupna promjena, koja je omogućila sve ove druge, promjena vlasnika. Umjesto obitelji Ivić od lanjskog ljeta Stari kotač vode vlasnici dva zagrebačka noćna kluba.
Hrana je, međutim, gotovo ista. Pljeskavica je i dalje rahla i tanka, možda malo masnija nego prije no ukusna, s dobro odmjerenim dodirom dima. Ćevapi su sočni, baš kao nekad. Porcije su manje nego u drugim roštiljarnama, pa gost dobiva sedam a ne deset ćevapa, što je sasvim dovoljno za zasitan ručak.
Cijene su smiješne; ćevapi i dalje koštaju manje od četrdeset kuna, a biftek kao najskuplje jelo 125 kuna. Gostiju je, kao i nekad, previše: morali smo čekati desetak minuta da se postave dodatni stolovi na otvorenom dijelu terase, jer su svi stolovi zaklonjeni od kiše bili zauzeti.
Stari kotač u Prečkom nije senzacionalan. Ali je solidan, pouzdan, jeftin i napokon drži pristojna vina, što je značajan napredak.
