Uberova dostava janjetine počela je kao prvoaprilska šala ali ovoga puta voze je stvarno. Sutra, u utorak 17. svibnja korisnici aplikacije moći će naručiti porciju janjetine s ražnja, mladi luk i krumpir iz restorana Mali Raj. Na aplikaciji će biti opcija uberMEEE s komandom “Naruči janjetinu”. Nemamo razloga promovirati ovu akciju, ali potencijalno je zanimljiva zbog jedne druge stvari. UberEats.
Nakon što je pokorio taksi tržište u gotovo svakom gradu u koji je došao i izmislio cijelu jednu novu ekonomiju, Uber je iz raznih razloga (pritisak ulagača, prirodno širenje modela, potražnja…) morao otvoriti nove kanale prihoda, iako na početku kompanija nije najavljivala diversificiranje biznisa.
Dostava, posebno dostava hrane kao jedno od najbrže rastućih tržišta na svijetu uopće, činila se logičnim izborom. Lani su uz dosta agresivnog marketinga lansirali samostalnu aplikaciju UberEats za dostavu hrane iz restorana, ali mjesec dana kasnije iz nje su morali ukloniti opciju “instant delivery” jer nisu mogli osigurati dovoljno brzu dostavu.
Službeno, obrazložili su to “sužavanjem fokusa radi želje da korisnicima omoguće najuzbudljiviji izbor i najkvaltetniju hranu s najbržom dostavom”. Usluga UberEats pokrenuta je s obećanjem da će “dostavljati sjajnu hranu iz stotina restorana” i na početku je nudila dva različita tipa narudžbi: s liste restorana u aplikaciji koji je više-manje funkcionirao slično naručivanju vožnji, i “instant delivery” koji je uključivao dva gotova menija iz restorana koje su trebali dostavljati za manje od 10 minuta iz restorana koji su se određenim redoslijedom izmjenjivali na listi.
Da bi tako brze dostave funkcionirale, UberEats je organizirao posebnu logistiku, među ostalim hrana za brzu dostavu dovozila se svako jutro u centralno skladište na Manhattanu i dostavljala se na određena mjesta, dok se s osnovnim tipom narudžbi hrana dostavljala na vrata korisnicima i razvozili su je i dostavljači na biciklima.
Nikome nije bilo jasno kakva je ekonomija tog modela. Uber je, primjerice, tvrdio da ne kupuje hranu nego da restorani sami odlučuju koliko će im čega poslati svaki dan. Nisu htjeli objaviti ni podatke o broju narudžbi koje su obavili njihovi dostavljači na biciklima, niti statistike o vremenu dostava, ali nisu odustali. Štoviše, proširili su servis u Pariz, Melbourne i odnedavno u Ottawu.
Riječ je o relativno novom tržištu i novom modelu, nitko još ne zna što točno treba raditi da bi nadvladao konkurenciju. Samo u Americi tuku se Uber, Postmates, DoorDash, Caviar i Seamless, u Kini je situacija još luđa i vrijednost internetske dostave hrane narasla je na 7 milijardi dolara godišnje. Iako se startupi množe i najjači se već konsolidiraju, tržište nije ni blizu zasićenju. Internet, urbanizacija i nova tržišta čine svoje.
Najveća tržišta su redom SAD, Kina, Velika Britanija, Italija, Španjolska, Kanada, Francuska i Brazil. Najveća ja kompanija nastala spajanjem GrubHuba i Seamlessa. Hrvatska je zanimljivo malo tržište, Styria je kupila jelovnik.hr, velika Food Panda došla je u Hrvatsku, pionirska Pauza se drži u sve jačoj konkurenciji i ako Uber ima ikakvu namjeru testirati mogućnost dostave hrane, za hrvatske korisnike koji sve manje vremena provode u kuhinjama i trebaju fleksibilnije i jeftinije načine da dođu do hrane, to bi bio povoljan razvoj situacije.
