Za gusjenice, pubertet znači sigurnu smrt, a ponekad je tako i sa časopisima o hrani, napisao je urednik Lucky Peacha Peter Meehan u uvodniku pod naslovom “We Need To Talk”. U kratkom tekstu napisanom tonom roditelja koji djeci moraju priopćiti da se razvode, Meehan je potvrdio ono što se danima piše, da se tiskana verzija ovog medijskog fenomena gasi 1. svibnja i da će Lucky Peach ostati na tržištu samo kao web portal.
Lucky Peach pojavio se 2011. kao spasonosno, inteligentno, duhovito osvježenje na tržištu food medija. Dva novinarska veterana Peter Meehan i Chris Ying pokrenula su ga sa chefom Davidom Changom. Lucky Peach bio je sve suprotno od, recimo, Bon Apetita. Fenomenalni dizajn, progresivni tekstovi, duboko ulaženje u pozadinu restoranskog posla, sjajno pisanje i gotovo kontrakulturni stav, donijeli su mu strastvenu sljedbu. Rene Redzepi bas je kod njih objavio svoju čuvenu kolumnu “Zašto zatvaram Nomu.” Ruth Reichl je člankom “Instant Ramen Showdown” postavila model Lucky Peacha, ubojitu kombinaciju visokog i niskog stila koja je ukinula (skoro) sve barijere između kritičara, medija i kuhara, u kvartalnim izdanjima s velikim temama kao što su Opsesija, More, The Gender Issue. Časopis će se u svibnju zatvoriti izdanjem Predgrađa. Iz Lucky Peacha je proizišao PBS-ov serijal The Mind of a Chef, koji je Chang započeo kao video serijal za web stranicu. Redakcija je izdala nekoliko hit kuharica, njihova knjiga 101 azijski recept bila je bestseller, a sam časopis je dobio nagradu James Beard za najbolju publikaciju o hrani. Za kuharicu All About Eggs dobili su milijunski izdavački ugovor. Lucky Peach stvorio je novi medijski jezik u pisanju o hrani i inspirirao cijelu novu generaciju web portala i poneki časopis.
Prije nekoliko dana, portali koji se bave hranom počeli su objavljivati oproštajne liste svojih najdražih priča s Lucky Peacha. Pričalo se da se ukida sve, jer se partneri više ne slažu oko financijske strategije niti smjera u kojemu projekt treba kreativno razvijati. Meehan je u nedavnom razgovoru za New York Times to i potvrdio. “Dave (Chang) i ja godinama smo održavali teško ali uspješno partnerstvo, kao dva objekta s intenzivnim gravitacijskim silama. To je trenje neko vrieme bilo zanimljivo, ali mislimo da smo se u zadnjih šest mjeseci počeli sudarati”. Changova tvrtka Momofuku ima većinsko vlasništvo u Lucky Peachu, ostala dvojica imaju gotovo ravnopravne udjele. “Oni su restoranska tvrtka,a mi smo medijska kompanija”, rekao je Meehan, “Ne možemo se uvijek oko svega složiti.” Lucky Peach je izdao 22 broja, imaju 30.000 pretplatnika na tiskano izdanje i rast pretplata od 20 posto u 2016. Promet od oglasa u prvom kvartalu 2016. kočio je 127 posto godinu na godinu, tek su počeli proizvoditi brendirani sadržaj, koji će se prvi i zadnji put pojaviti u izdanju Predgrađa. Nedavno su u uredkaciji otvorili kuhinju i zaposlili direktora za testiranja. Iako se većina slaže da je sudbina Lucky Peacha još jedan dokaz da je baviti se tiskanim medijima danas poslovno samoubojstvo, Meehan tvrdi da je to krivi zaključak u ovom slučaju. Chris Ying, koji je nedavno odustao od uređivanja, tvrdi da pored Changa i Meehana u projektu više nije bilo mjesta ni za jedan ego. David Chang odbija reći bilo što o zatvaranju časopisa, osim “da je otvoren prema različitim opcijama” i da “još razgovaraju s ljudima koji bi mogli pomoći kao financijski partneri”.
U svakom slučaju, svibanjski broj Lucky Peacha već je napravljen kao oproštajni. Na 200 stranica najavljena je velika retrospektiva, miks već objavljenih i novih članaka. Prvi broj Lucky Peacha medijski kritičar David Carr u svojoj kolumni u New York Timesu nazvao je “veličanstvenim, neočekivanim otkrićem” i “podsjetnikom na stvarne domete tiska”. Sada im ostaje 750.000 jedinstvenih mjesečnih korisnika na internetu, unutarnje preslagivanje i uloga u slobodnijem kreiranju suvremene kulture hrane, u kojoj ih zaista nitko ne može zamijeniti.
