Barem 50 posto obožavatelja francuske salate, što znači barem 40 posto ukupne hrvatske populacije, zna da francuska salata nema nikakve veze s Francuskom. No, unatrag desetak godina stvara se nova legenda o porijeklu francuske salate, koja kaže da se zapravo radi o ruskoj salati. Ruska je opcija, međutim, tek malo manje neistinita od povezanosti francuske salate s Francuskom.
[adsense_content_v2]
Rusku je salatu, kako znamo, izmislio belgijski chef Lucien Olivier, koji je kuhao u moskovskom restoranu Hermitage u drugoj polovici 19. stoljeća. . Prvi pisani recept za rusku salatu javlja se 1894. godine pod imenom Salade Olivier. Ruska salata ili Salade Olivier, u svim je svojim inačicama sadržavala meso i ribu: divlju perad, dimljeni jezik, razne šunke i salame, haringe, inćune pa čak i pravi kavijar.
Ruska se salata proširila cijelom Europom, a poslije Drugog svjetskog rata došla je i kod nas, skupa s drugim ruskim običajima (Sovjetski savez i Jugoslaviji bili su bliski saveznici od 1945.do 1948.) pa se polako pretvorila u francusku salatu. Tako kaže aktualna poluslužbena verzija o porijeklu najpopularnijeg novogodišnjeg blagdanskog hladnog predjela.
Problem je, međutim, u tome što su se u Hrvatskoj ruska i francuska salata razlikovale još prije Drugog svjetskog rata. Naime, prije veoma mnogo godina kod kuće smo imali dijelove kuharice bez korica pa ne znamo ni autora, srednjeg formata, s nešto više od 200 stranica, koja je donosila posve različite recepte za rusku i francusku salatu. Budući da je bila napisana djelomičnim korijenskim pravopisom, vrlo je vjerojatno da je ta kuharica objavljena krajem 30-tih godina ili za vrijeme NDH. Zanimljivo je da se otprilike u isto vrijeme, 1939. godine, u klasičnoj američkoj kuharici The Boston Cooking School Book autorice Fannie Merrit Farmer, javlja prilično originalan recept za rusku salatu, koji navodi i dimljeni losos, zelenu salatu i svježu zelenu papriku, što nipošto nisu sastojci francuske salate.
Tradicija razlikovanja ruske i francuske salate nastavila se i u Jugoslaviji. Brojni su restorani istodobno nudili i francusku i rusku salatu. Ruska je uvijek sadržavala neki mesni element; u našem slučaju najčešće kuhanu šunku, premda pamtimo i verzije s komadićima pečene piletine. Francuska salata baš nikad nije sadržavala meso ili ribu. Krajem 70-tih u supermarketima su se pojavile ruske salate sa šunkom; bile su ultrakremaste, a pakirale su se u plastično crijevo.
Francuske i ruske salate načelno se nisu povezivale, nego su se razdvajale baš zbog mesnog elementa, koji je definirao i njihovo mjesto za stolom. Ruske salate jele su se kao samostalno predjelo, dok su se uz francusku salatu uvijek posluživali pršut, kuhana šunka, šunka u kruhu ili kakvo drugo suho meso.
Stvarno porijeklo francuske salate u ovim krajevima, od Ljubljane preko Zagreba i Sarajeva do Beograda, i dalje je zapravo nepoznato, što je neobično za jedno od najpopularnijih jela u našoj novijoj povijesti. Riječ je definitivno o temi koja zaslužuje ozbiljan znanstveni rad. Evo na kraju našeg minimalističkog recepta za francusku salatu (nema jaja jer je ionako sve puno majoneze, a umjesto creme fraichea koristimo manje masno kiselo vrhnje).
Sastojci
Povrće skuhamo, sitno ali ravnomjerno nasjeckamo, dodamo sitno narezane krastavce i i pomiješamo s dresingom. Na velikom tanjuru oblikujemo francusku salatu u brdo. Ukrasimo starinski, majonezom iz šprice, sjeckanim peršinom i crnim maslinama. Jedemo uz neki dobar kruh i pršut, ili još puno bolje, uz šunku pečenu u kruhu. Pijemo jako dobru graševinu ili odležanu malvaziju.
