Francuzi se opraštaju od bivšeg predsjednika Valéryja Giscarda d’Estainga, koji je jučer umro u 94. godini. Giscard d’Estaing predsjednik je bio od 1974. do 1981. Uveo je zakone o ravnopravnosti žena, brzu željeznicu Tgv i niz mjera koje su Francuskoj omogućile da uhvati korak s modernim Zapadom. D’Estaing je bio konzervativan političar koji je pokrenuo ključne reforme za liberalizaciju društva i čovjek visokog stila, što ga je na kraju stajalo popularnosti. No, s posebnom emocijom danas se od VGE-a opraštaju francuski gastronomski novinari.
[adsense_content_v2]
Giscard je ostavio značajan trag u povijesti moderne francuske države, a jedna od stvari koju Francuzi posebno rado spominju je famozna Soupe aux truffes VGE. Jelo službeno nazvano Juha od tartufa Valerie Giscard d’Estaing.
Bilo je to 1975. godine. Kuhinje Elizejske palače tek je bio preuzeo veliki Bernard Vaussion, čuvar menija, priča i tajni niza francuskih predsjednika (u mirovinu je otišao 2013. godine.) Mladi Valery Giscard d’Estaing, izabran za predsjednika s nepune 44 godine, od prvog je dana pokazivao puno veći interes za kuhanje od njegove supruge. Njegov plan je bio, u suradnji s Vaussionom i francuskim chefovima, globalno promovirati francuski terroir i gastronomiju. Slično kao što činio i Emmanuel Macron, dok u pandemiji nije ostavio restorane na cjedilu.
Giscard je bio vrlo strog, razinu kuhanja u Elizejskoj palači i smatrao je državnim pitanjem. Znao je točno kakva mora biti konzistencija tijesta za profiterole i kakav mora biti wine pairing. Ponašao se kao chef starog kova. Nije bila rijetkost da se elizejskim kuhinjama prolomi njegova bijesna vika ako svako jelo izneseno pred uzvanike nije bilo na razini njihova statusa.
Provjeravao je sve, od postava stola do izbora vina. Njegovi zahtjevi bili su visoki, jer je htio da svi koji posjete Elizejsku palaču odu uvjereni da je Francuska neprikosnovena gastronomska svjetska sila. Na predsjedničke večere uveo je nove talentirane chefove i nouvelle cuisine.
Tako je jednom prilikom zamolio Paula Bocusea da napravi meni za ručak koji će kasnije ući u legendu. Ručak je priređen za dobitnike Legije časti. Među kojima je na kraju završio i Bocuse. Sve je počelo šalom, kad su kolege kuhari Bocuseu poslali lažno pismo sa zaglavljem Elizejske palače, u kojem ga obavještavaju da je dobio Legiju časti. Kad je to doznao, Giscard d’Estaing Bocuseu je uoči ručka zaista dodijelio to priznanje. Bocuse je do danas jedini chef koji je dobio Legiju časti.
Svečani ručak u Elizejskoj palači pripremalo je nekoliko predstavnika nouvelle cuisine zajedno s predsjednikovim kuharima. Bocuse je odabrao recept koji je ušao u francusku gastronomsku mitologiju: juhu od mladog povrća, bijelog i crvenog mesa s puno svježih tartufa, posluženoj u zdjelici poklopljenoj lisnatim tijestom. Nazvao ju je Soupe aux truffes VGE. Ta je juha postala najpoznatije predsjedničko jelo u povijesti Francuske. “Što da radim s ovim?” pitao je Giscard kad su pred njega stavili Bocuseovu instalaciju. “Razbijte je,” odgovorio je Bocuse, pokazujući na koricu od tijesta s kojom je juha servirana.
Inspiracija za ovo jelo bila su dva recepta: tartuf zapečen s tijestom koji je Paul Haeberlin u bijeloj kokoti poslužio jednom društvu u lovu u Alzasu, i stare seljačke povrtne juhe s puno tanko ribanih tartufa, kakve pripremaju u Ardécheu, poznatom tartufarskom kraju na jugu Francuske. Juha od tartufa VGE trajno je ostala na meniju Elizejske palače. Svjetski državnici pričali su o njoj, novine su pisale o njoj. Bocuse, međutim, nikad nije prisvajao autorstvo. Objašnjavao je to uvijek istom rečenicom: “Tko može reći da je nešto zaista stvorio u kuhanju?”
